ZAKLADA · SPOR U PARIZU

Nakon što je Okružni sud u Dubrovniku 24.09.1946. godine izrekao krivičnu presudu kojom se dr. Miše Kolin osuđuje na kaznu zatvora i konfiskaciju cjelokupne imovine, kako njegoveosobne, tako i njegove bliže rodbine, FNRJ je 3.12.1946. dala zabranu banci Credit Lyonnais u Parizu na sve sume, fondove, vrijednosne papire i vrijednosti koje bi se mogle naĺi u njenom posjedu za račun dr. Miše Kolina.

Kako je kod L'Agence Centrale du Credit Lyonnais u Parizu  jedan sef unajmio dr. Miše Kolin još 1939. godine tako je ova banka na zahtjev FNRJ izvršila traženu blokadu.  U  predmetnom sefu se prilikom otvaranja (kako se tvrdilo, ali zapisnik banka nije nikada dala ) našlo 13.500 akcija TREPČA MINES  kao i engleskih banknota u iznosu od 915 funti.

Na ovu blokadu reagirala je supruga dr. Miše Kolina koja je putem suda zatražila od Credit Lyonnais da joj preda vrijednosne papire iz sefa. Kako se ovi sporovi smatraju hitnim predsjednik suda je odmah donio odluku kojom se njen zahtjev ne prihvaća čime je potvrđena punovažnost zabrane.

Kako proizlazi iz prepiske između advokata u Parizu, Ministarstva financija FNRJ i Zaklade, do smrti dr. Miše Kolina 26.10.1958. godine ni dr. Kolin ni njegova obitelj nisu više ništa poduzimali da se zabrana jugoslavenskih vlasti skine. U jednom dopisu iz 1958. godine, koji se nalazi u oskudnoj arhivi Zaklade, a koji je dr. Miše Kolin uputio malo prije nego je preminuo, stoji sljedeće:

" Ja sam sve dao rado i od svoje volje, sve što sam imao, i stvari i novac. Što je bilo sakriveno od vremena ustaša. Međutim, ja sam mnogo godina prije rata cijelu svoju imovinu prepiso na ženu i dijecu koji su živjeli u inostranstvu. Tako isto i dionice Trepče, koje su nekad bile na moje ime, dao sam pretvoriti na donosioca i predao njima, koje su se medjutim, udale i postale tudje državljanke.

Sudska presuda se ne može odnositi na njih, ta nema smisla u pogledu njih. One bi sudski dobile. Ja neću da se ide na sud. Banka ne može sama ništa, a kad bih ja htio, ne bi dozvolile one.

Ako se povede sudska parnica imaće troškove i one i država. Od sudskog postupka dakle same štete. Šteta je već nanesena zapljenom i postupkom banke i to neocenjiva šteta.

Ja sam pošteno sve dao i predlažem da se mirnim putem ova sitnica preda njima. Ponavljam - šteta je neobično velika već pretrpljena. Kad je zapljena izvršena. Trepča su kotirala 12 šilinga, danas kotiraju ispod nominale, koja je 5 šilinga, dakle 2/3 vrijednosti je propalo.".

Tek poslije smrti dr. Miše Kolina njegova udovica Ana Tironi 30.06.1959. godine traži od suda u Parizu ( Tribunal d'Instance dela Seine) da proglasi ništavnom i bez efekta zabranu traženu od FNRJ od 3.12.1946. godine na ruke Credit Lyonnais, kao i da se Credit Lyonnais osudi na vraćanje vrijednosti i novca kojih je ona u posjedu.

U studenom 1960. udova Kolin ponovno  poziva FNRJ i Credit Lyonnais pred predsjednika suda  radi  imenovanja jednog sudskog sekvestratora na vrijednosne papire i novac koji je u posjedu kod ove banke. Sud 16.02.1960. godine imenuje gospodina Wiela (sudskog administratora) za sekvestratora svega što se nalazilo u kasi br.248/18 kod Credit Lyonnais, a na što se odnosila zabrana FNRJ.

Zaklada  "Ivo Račić" 28.02.1962. godine poziva udovu Kolin da pristupi Sudu u Parizu

"... da bi saslušala proglašenje izvršnosti u Francuskoj odluke Apelacionog suda u Splitu od 20. 10 1950.g. kojom je dr.Miše Kolin osuđen da isplati Zadužbini Pomorsko trgovačkoj akademiji IVO RAČIĆ sumu od 207.960.- funti sterlinga na ime otštete - interesa po stopi od 4 posto počev od 1.4 1950 pa sve do dana isplate ".

Zaklada također poziva osobno udovu Kolin kao nasljednicu pok.dr.Miše Kolina

"..da bi čula proglašenje dobrim i puno-važnim sekvestar izvršen od Zadužbine, na štetu udove Kolin, na ruke Credit Lyonnais i Sudskog administratora Wiel ".

Sud Velike Instancije za Seinu u Parizu, na prijedlog udove Kolin, odlučuje spojiti zahtjev za izvršenje sa zahtjevom za punovažnost zabrane.

Pred Prvom komorom Suda u Parizu oba ova postupka  (postupak u pogledu zahtjeva za izvršenje i postupak za osnaženje zabrane raspolaganja imovinom kod banke Credit Lyonnais ) se spajaju i o njima se po odluci Suda ima donijeti jedna jedina presuda.

U tom periodu advokati jedne i druge strane pokušavali su zaključiti nagodbu, ali kako je zahtjev države FNRJ bio da se zabrana može skinuti,te okončati i svi drugi postupci,  samo pod uvjetom da bar polovina sredstava bude odmah isplaćena FNRJ, to od nagodbe, osim pokušaja,nije bilo ništa.

I tako Premiere Chambre du Tribunal de Grande Instance dela Seinepresuđuje u prvoj instanci dana 4.06.1964.godine

"...IZ TIH RAZLOGA : u kontradiktornoj raspravi, proglašuje izvršnom u Francuskoj, odluku Apelacionog suda u Splitu /Jugoslavija/ od dvadesetogoktobra hiljadu devetsto pedesete godine kojom je doktor Miše Kolin osuđen da plati Zadužbini Pomorsko trgovačke akademije u Dubrovniku /Zadužbini Ivo Račić/ sumu od dvijestotine sedam hiljada devetsto šezdeset funti sterling sa interesom po stopi od četiri posto počev od prvog aprila hiljadu devetsto pedesete godine do dana isplate ; proglašuje prema tome da će ova odluka biti izvršena u svojoj formi i sadržini svuda gdje će to biti potrebno ; osnažuje zabranu izvršenu na štetu udove Kolin od strane Zadužbine Ivo Račić na ruke Credit Lyonnais i Sudskog administratora Wiela, prema saopćenju Sudskog izvršitelja Michel od dvadeset osmog februara hiljadu devetsto šezdeset druge godine ; proglašuje prema tome da će sve sume ili vrijednosti za koje bi treće zainteresirane osobe priznale ili bile osuđene da duguju gospođi Kolin, biti isplaćene s njihove strane na ruke zadužbine Ivo Račić do dedukcije ili do visine iznosa njenog glavnog potraživanja, sa interesima i troškovima ; odbija, jer je to potrebno, udovu Kolin od svih njenih zahtjeva, ciljeva i zaključaka ; proglašuje da ne treba narediti proviziorno izvršenje sadašnje presude ; osuđuje udovu Kolin na sve troškove .... ".

Nakon podnesene žalbe udove Kolin Apelacioni sud u Parizu 20.01.1967. godine kao drugostupanjski potvrđuje presudu prvostupanjskog suda   koji je u svojoj izreci potvrdio - osnažio odluku suda u Splitu iz 1950. godine. Ambasada SFRJ u Parizu - Konzularno odjeljenje pod brojem 190/67 od 10.02.1967.g. dostavlja ovu presudu Apelacionog suda Državnom sekretarijatu za inozemne poslove u Beogradu koji obavještava Zakladu o rezultatu spora. U dopisu Ambasade između ostalog se navodi:

"... Na osnovu ove presude, praktično, mi smo u mogućnosti da posredstvom našeg advokata naplatimo sumu od oko 65.000 novih franaka, a koja je suma svojevremno bila blokirana kod Credit Lyonnai na naše traženje. Ova suma predstavlja protivvrednost bonova i 13.500 akcija Borskog rudnika (približno4.050 funtisterlinga ).

U pogledu preostalog iznosa ( ukupna suma koja je predmet ovog spora 2.871.927 novih franaka ) treba izvršiti potrage za imovinom kojom raspolaže udova Kolin  kako ovdje tako i u drugim zemljama, a prvenstveno SAD i Velikoj Britaniji. Ukoliko udova Kolin ima imovinu i ta se imovina pronađe onda bi bilo moguće na osnovu ove presude tražiti zaplenu. Takav zahtev bi se mogao i sada postaviti uz izdatak od 12.000 novih franaka, ali advokat smatra da to ne treba učiniti kad ne znamo dali ima i gde se nalazi imovina u pitanju ".

Poslije presude Apelacionog suda u Parizu naplaćeno je francuskih franaka  58.328,62  od čega je isplaćeno: 

za odvjetničke   troškove

Frs.  7.500,00

za sudske takse i   druge sitne troškove

Frs.  1.500,00

na ime konzularne   takse

Frs.  1.016,57

za bankarske   troškove

 Frs.         25,00

U k u p n o :

 Frs. 10.041,57

To  znači da je netto iznos od Frs.48.287,05 pripao Zakladi bez obzira što se istovremeno još vodio i postupak pred Kasacionim sudom,a po podnesku Ane Tironi udove Kolin. Ovaj iznos je do odluke Kasacionog suda stajao na računu kod Saveznog sekretarijata za financije.

Kasacioni sud u Parizu, kao instanca u trećem stupnju, 3.06. 1969. godine donosi presudu u korist Zaklade i time je ovaj dugogodišnji spor najzad okončan. Zaklada je, dakle, nakon podmirenja svih troškova postupka dobila 41.287,05 Frs. isplaćenih na njen račun u dinarima. Troškovi spora usprkos presudama pali su na teret Zaklade odnosno vrijednosti dobivene u sporu, a to stoga što se nije pronašla imovina Ane Tironi na kojoj bi se naplatili troškovi postupaka. Samo radi ilustracije visine  troškova postupaka pred sudovima u Francuskoj treba reći da je trošak francuskog odvjetnika koji je zastupao Zakladu pred Kasacionim sudom u Parizu iznosio Frs.7.000 .

U toku ovog spora traženo je od Zaklade ( a ona je to i učinila ) da sudovima dostavi preveden Statut Zaklade, raznu dokumentaciju kojom će se potvrditi da je Zaklada institucija sa samostalnim financiranjem, dokaz o kulturnoj neovisnosti Zaklade u vršenju njene djelatnosti i još niz dokumenata kojima se ilustrira rad dr .Miše Kolina između dva svjetska rata.