ZAKLADA · SEF U PARIZU?

U popratnom aktu uz Izvještaj o financijskom poslovanju Zaklade za razdoblje od 1.01.1964. do 31.12. 1972.godine koji je Upravni odbor Zaklade uputio Skupštini općine Dubrovnik pod brojem 7/73 od 12.03. 1973.g.u pogledu vođenog spora pred sudovima u Francuskoj a prema sekvestriranoj imovini dr.Miše Kolina kod "Credit Lyonnais" , između ostalog navedeno je slijedeće:

"...Konac svega je bio taj da smo kod suda u Parizu spor dobili, ali poslije odbitka nekih troškova svega u iznosu od starih 10,368.000.- dinara, a što je registrirano pod prihodima iz izvještaja pod točkom 12. Tako ovaj misteri, koji nas je koštao oko 900,000.000.-starih dinara nije rasvjetljen. Sud u Parizu je nakon tog misterioznog smanjenja našeg tužbenog zahtjeva deblokirao kod banke u Parizu - Credit Lyonnais u korist udovice Kolina onaj blokirani iznos od Lstg.207.960 ograničivši ga svega na tadašnjih 100.000 francuskih franaka, odnosno na oko 12.000 dolara, a od čega smo umjesto one milijarde dinara primili samo 10,368.000.- starih dinara ".

Naime, da bi se ovo moglo pravilno shvatiti potrebno je sve povezati s  onim naprijed navedenim kretanjem spora u Francuskoj pred sve tri sudske instance. U arhivi Zaklade je možda i najbolje sačuvana prepiska između Ambasade u Parizu , Ministarstva financija SFRJ - Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu i Upravnog  odbora Zaklade. Koji su razlozi da ovo pitanje nije cjelovito i potpuno obrađeno i prezentirano posebnim izvještajem Skupštini općine Dubrovnik kao nadzornoj vlasti,to  nije poznato,ali je u najmanju ruku nekorektno navesti problem i iznijeti tvrdnju na gore opisani način a ne razjasniti ga u cijelosti.

Iz sve dokumentacije koja postoji jasno je da je rješenje ovog pitanja Zaklada višekratno postavljala Ministarstvu financija,a nakon što je posumnjala u smanjenje tužbenog zahtjeva . Međutim, treba reći da je presuda jugoslavenskih sudova glasila da je dr.Miše Kolin na ime naknade štete dužan Zakladi doznačiti iznos od 207.960 Lstg. sa 4% kamata od 1.04.1950.g. do isplate  i da je traženo da se ova presuda pred francuskim sudovima osnaži. Prema tome traženo je da presuda kakvu su donijeli naši sudovi postane izvršna u Francuskoj a drugo je pitanje na kojoj ĺe se imovini ona imati izvršiti. Kako je od 1946.godine u Credit Lyonnais  u Parizu bila stavljena zabrana na sef br.248/18 koji je 1939.g. iznajmio dr.Miše Kolin to je izvršenje traženo na imovini koja se nalazila u sefu. Upravni odbor Zaklade očito nije nikada uspio saznati,ili nije želio saznati, što se sve u sefu nalazilo prije i za vrijeme spora u Francuskoj. To je i stvorilo osnovu da se povjeruje u tvrdnje da je u sefu bilo 207.960 Lstg. Već sama činjenica da je presuda suda u Splitu 1950 godine glasila upravo na iznos od 207.960 Lstg. i da se od Upravnog odbora Zaklade i drugih organa u više navrata naglašavalo da je upravo taj iznos u sefu u Parizu, morala je pobuditi sumnju da se s tim iznosom proizvoljno barata. Bila bi zaista  čudna koincidencija da je taj iznos u sefu stvarno i bio. To iz razloga što je presuda našeg  suda donesena na osnovu utvrđene štete koju je stvarno dr.Kolin nanio Zakladi svojim radom a ne na osnovu bilo kakvih podataka o nekoj njegovoj imovini koju je imao  u Jugoslaviji ili inozemstvu.      

Logično je da je odvjetnik predložio,a Ambasada SFRJ prihvatila, da se tužba (zahtjev za osnaženje zabrane) ne upravlja na iznos od 207.960 Lstg. jer tolika imovina po njihovu saznanju nije bila u Francuskoj,a samo bi uzaludno plaćali visoke sudske takse ( i da je Zaklada nakon pravomoćne presude francuskog suda htjela proširiti izvršivost presude na cijeli iznos morala bi doplatiti samo sudske takse 12.000 franaka),već su se ograničili na vrijednost spora u visini onoga što se u sefu nalazilo.

Zgrada Credit Lyonnais u Parizu

Posebno je važno naglasiti da je prema dopisu Predsjedništva vlade NRH - Odjel za Narodnu imovinu br.III-50227/46 od 25.09.1946.g. (dakle 14 godina prije početka spora u Francuskoj) upućenog Uredu za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu pri Ministarstvu financija FNRJ, Oblasni NO Dalmacije - Odjel za narodnu imovinu - Ispostava Dubrovnik obavijestio je 17.09.1946.g. pod br.5058/46 Predsjedništvo vlade NRH slijedeće :

"...U vezi postupka sekvestracije imovine Kolin Dr.Miše,Kolin Ane žene Miše, Kolin Marije-Gracije Mišine i Kolin Antonije , svi iz Dubrovnika, izvjestio je ovu Ispostavu, svojim dopisom pod Kf.86/46.od 13.rujna 1946. Kotarski sud u Dubrovniku da gore spomenuti posjeduju slijedeću imovinu u inostranstvu:

"Kod Royal of Scotland /55000 funti/ pred rat položeno/, 10000.- dolara nominalne Blairovog zajma, 2000 dolara obveznica Blairovog zajma, 16000 akcija rud. poduzeća Trepća.

U Parizu na sefu kod Kred.Lyonnais 12.000 akcija Trepće900 funtiu papiru."

Na temelju gornjeg zatraženo je od Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu da poduzme mjere radi zaštite imovine za koju se pretpostavljalo da se nalazi u inozemstvu.

Zabrana FNRJ u Credit Lyonnais u Parizu izvršena je već 1946.godine sekvestracijom sefa broj 248/18 kod te banke  koji je, kako je navedeno,dr.Miše Kolin na svoje ime iznajmio još 1939.godine. Od tog momenta nema spomena da se u sefu bilo što diralo ili mijenjalo sve do 2.06. 1961. godine kada odvjetnik Zaklade (u dogovoru s Uredom za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu) predlaže sudskom administratoru Wiel-u da se 13.500 akcija Trepča Mines mogu tada naplatiti na bazi od 5 - 6 ilinga po akciji kod likvidatora navedenog društva u Londonu gosp.Edwarda Bostocka. Pismom od 7.06.1961.g. gospodin Wiel odgovara advokatu Zaklade ( gosp.Gerard Lesieur ) da je tražio od Suda ovlaštenje da povuče akcije Trepča Mines koje je deponirao u kasi Depozita i Konsignacije,te da je bio u kontaktu sa Loyd Bank radi naplate navedenih akcija. U tom momentu akcije Trepča Mines Ltd. sa gotovinom u sefu čine cca USA dolara 12.000.-

Nejasnoće počinju nakon što Zaklada prima presudu Tribunal de Grande Instance dela Seineu Parizu od 4.06.1964.g. kada je Upravni odbor zaključio da je tužbeni zahtjev smanjen sa 207.960 Lstg. na samo 100.000 franaka. Iz brojne prepiske Upravnog odbora i Ureda za zaštitu jug.imovine u inozemstvu,a i Javnog pravobranilaštva u Dubrovniku,vidi se da je stalno naglašavano da je tužbeni zahtjev smanjen odnosno sef ispražnjen, a da ni u jednom momentu nema podataka-isprave na osnovu koje bi se moglo zaključiti da je u sefu bilo išta drugo osim onoga što je dr.Miše Kolin izjavio 1946 godine u istražnom postupku, dakle da je bilo 13.500   akcija Trepča Mines Ltd. i 915 Lstg. u gotovom.

Iz presude francuskog suda vidljivo je da suma duga od 207.960 Lstg. nije uopće smanjivana jer Sud potvrđuje odluku našeg suda na taj iznos i navodi izričito:

"...proglašava prema tome da će ova odluka biti izvršena u svojoj formi i sadržini svuda gdje će to biti potrebno", a u drugom dijelu presude Sud "...osnažuje zabranu izvršenu na štetu udove Kolin od strane Zaklade Ivo Račić na ruke Credit Lyonnais i sudskog administratora Wiela".

Prema ovome i propisima koji vrijede u Francuskoj Zaklada je mogla u svako doba, da je našla drugu imovinu dr.Kolina, tražiti izvršenje i na cijelom iznosu koji je utvrdio naš sud, a osnažio francuski.  U ovoj prilici je francuski sud  omogućio Zakladi da dođe do onoga što je bilo pod sekvestrom.

Bez obzira što netko mislio nema nikakvih dokaza,a ni indicija (već samo običnih priča),da je u predmetnom sefu bilo išta drugo 1946, 1961 i konačno 1967 godine osim onoga što je bilo predmet izvršenja kod Credit Lyonnais!

Ostaje otvoreno pitanje zašto se nije raspolagalo popisom što se sve u sefu nalazi još kada je on 1946 bio sekvestriran,a pitanje je da li je tog popisa uopće i bilo.  Iako više puta tražen i od Ambasade i od Ureda,a posebno od Upravnog odbora Zaklade i Javnog pravobranioca općine Dubrovnik,taj se popis nije pribavio, s njim ne raspolažu odvjetnici Zaklade,  sudovi u Francuskoj kod parnica ne zadržavaju dokumentaciju,a Banka nije nikada udovoljila zahtjevima i takav popis dostavila.

Ostaje utisak da je svu čudnost ovog spora činilo nerazumijevanje postupka u Francuskoj, puno posrednika i nadasve previše govorkanja i neodgovornih izjava pojedinaca.

Da li namjerno ili ne ali umjesto da se uporno traži ostala imovina dr.Miše Kolina i njegove obitelji, da se suprotstavi nacionalizaciji imovine Zaklade ili da se prikriju ona "sitna" ustupanja i prodaje pojedinih čestica zemlje za gradnju kuća, tek Upravni odbor je "vidio" cijeli iznos naknade štete prema dr.Miši Kolinu u sefu br.248/18 kod Credit Lyonnais u Parizu i,naravno,kako te imovine nije bilo, izostala je i dalja aktivnost ovog Upravnog odbora u cilju očuvanja imovine Zaklade i ostvarenja njene svrhe.