ZAKLADA · POSLOVANJE 1919.-1941.

 

 

Po završetku Prvog Svjetskog rata, a nakon sklopljenog primirja 1918. godine, svi su dubrovački brodovi, kao i brodovi Austro-Ugarske monarhije,   rekvirirani od strane savezničkih zemalja Francuske, Italije i Velike Britanije. Na Mirovnoj  konferenciji u Parizu održanoj 21.studenog 1919. godine, zaključeno je da se svi brodovi bivše Austro-Ugarske, nosivosti iznad 2000 tona vrate vlasnicima ili suvlasnicima na Jadranu. (I.Perić, -Dubrovačko pomorstvo u 19. I 20.stoljeću, JAZU Zagreb 1984. – str-219)

Rješavanje pitanja pripadnosti brodova nekadašnje austro-ugarske trgovačke mornarice, posebno onih iznad 2000 tona, kao i pripadnosti brodarskih društava potrajalo je, a na kraju je uglavnom rješavano unutar jugoslavensko-talijanskih pregovora. Sporazumom Trumbić-Bertolini, potpisanim 7.rujna 1921., uz druga brodarska društva pripala je Kraljevini SHS i „Slobodna plovidba „Ivo Račić & Co.“sa 6 brodova. Povratak brodova vlasnicima oduljio se sve do ožujka 1923.godine.Nakon sporazuma Trubić-Bertolini, brodarska društva koja su pripala Kraljevini SHS prenijela su sjedišta na njezin teritorij. Tako je, kao nastavak ranijeg brodarskog društva „Slobodna plovidba „Ivo Račić & Co.“u Trstu, 1922.godine u Splitu utemeljena „Atlantska plovidba „Ivo Račić““. (Zdravka Jelaska Marijan, “Nastanak paobrodarskg društva JUGOSLAVENSKI LLOYD i poslovanje društava čijim je združivanjem nastalo”- Anali Dubrovnik 42 (2004):231-272)

Poslovanje Zaklade u razdoblju između dva svjetska rata isključivo je povezano s radom i djelovanjem upravitelja Zaklade dr. Miše Kolina. Do 1930. godine dr. Kolin uopće nije vodio poslovne knjige već je iste izradio uz pomoć dr. Andra Gilića, Joška Hlaća i Boža Njirića - knjigovodstvenih stručnjaka - tek 1930. godine i to onako kako je sam smatrao da je potrebno, dok sva potrebna financijska dokumentacija (temeljnice, računi i sl. ) uopće ne postoji pa je rekonstrukcija poslovnih knjiga nemoguća. Nažalost, upravo u tih prvih deset godina rada Zaklade odvijao se i najznačajniji dio njenog poslovanja koji je imao pogubne posljedice na cjelokupnu imovinu Zaklade.

 

Božo i Marija Banac rođ.Račić

Kako je ranije navedeno, nakon smrti Iva Račića 1/4 njegove imovine pripala je njegovoj kćeri Mariji Račić udatoj Banac, a kako je ona umrla neposredno nakon oca, 1/8 te imovine pripala je njenom suprugu Božu Bancu. Upravitelj Zaklade je odmah po smrti Marije udove Račić,  nastojeći da se cijela imovina objedini, taj dio 1920. g. otkupio od Boža Banca za kruna 10,433.496.16  ,a ugovor o tome sačinjen je tek 1924. godine.

O toj kupnji dijela imovine od Boža Banca dr. Miše Kolin je davao nekoliko različitih i suprotnih objašnjenja, a  naznačena kupoprodajna svota provlačila se kroz poslovne knjige ( one koje je dao naknadno izraditi ) da bi iz istih iščezla 1927. godine bez obrazloženja.

Nakon tragedije obitelji Račić i smrti Marije udove Račić, dr. Miše Kolin i Božo Banac zajednički sudjeluju u dogovorima sa Ivanom Meštrovićem oko gradnje Mauzoleja te prate realizaciju gradnje. Usporedo s tim, tijekom svih narednih dvadesetak godina osim jačanja prijateljskih odnosa oni su u tijesnoj poslovnoj vezi.

Ivo je Račić sa suprugom Marom živio u Trstu. Marija se kao posve mlada djevojka zaljubila u mladog časnika – stranca. Njezini su se roditelji, kojima je bila izuzetno privržena, toj ljubavi protivili. Njoj je, u takvim okolnostima, započeo udvarati Božo Banac, sin Ivina suradnika Bože Banca iz Dubrovnika, te je zaprosio. Marija Račić pristala je na brak u kojem nije bila sretna, a njezina je nesreća bila tim veća što nije imala djece. Božo Banac upravljao je, kao dioničar društva, uredom njezina oca.

………

Božo Banac (Dubrovnik, 1883. – New York, 1945.) sin je Bože Banca, dubrovačkoga kapetana i brodovlasnika. Završio je trgovačku školu u Gracu. Osnovao je s Paškom Baburicom Jugoslavensko-amerikansku plovidbu 1924. godine. Godine 1936. postao je stalni član Lloyd’s Register of Shipping u Londonu kao jedini strani brodovlasnik. Za Drugoga svjetskog rata dao je saveznicima na raspolaganje svoje brodove.” (Ljiljana Čerina, HAZU-GLIPOTEKA, Zagreb 2008., izložba:Gospa od anđela-Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, Katalog).

U neobjavljenih 536 stranica “Marginalija” koje je pisao Miroslav Krleža  za Enciklopediju Jugoslavije između 1955. i 1971. nalazi se i jedna navedena kao “BOŽO BANAC”. Očito je da Krleža prema njemu osjeća veliku odbojnost jer za njega navodi da je korupcionist, bezobzirni kapitalist i pljačkaš koji je “pokrao s kraljem Aleksandrom Račićevu ostavštinu od 300 milijuna dinara”.

Najznačajniji posao koji se događao u prvih deset godina rada Zaklade je transakcija parobrodarskih udjela (KARATA) u "ATLANTSKU PLOVIDBU d.d. (djelovanje odobreno rješenjem Ministarstva trgovine i industrije od 8.12.1920.g.br.VI 3205 i odlukom Pokrajinske vlade u Splitu od 25.06. 1922.g. br.3985)

a Pokrajinska vlada je pri konstituiranju ovog društva / "AP d.d." / 7.07. 1922.g. sudjelovala i kao nadzorna zakladna vlast.

Dr. Josip Luetić kao godinu utemeljenja društva u Splitu navodi 1924. godinu što očito nije točno.

Prvi zapisnik skupštine dioničara („zbora akcijonara“) Atlantske plovidbe „Ivo Račić“ d. d. na koji nailazimo u spisima splitskih notara zapisnik je skupštine održane 25. svibnja 1924. u prostorijama Trgovačke i obrtničke komore u Splitu (Sinjska ulica br. 7).  Glavnica društva u vrijeme sazivanja

ove skupštine iznosila je 18,000.000 dinara podijeljenih u 36.000 dionica nominalne vrijednosti 500 dinara svaka. Skupštinom je predsjedao dr Miše Kolin. Izvještaj upravnog i nadzornog odbora za poslovnu godinu 1923. pročitao je Marko Kunej, a oba su jednoglasno prihvaćena, kao i račun gubitaka i dobitaka, nakon čega je donesena odluka o podjeli čistog dobitka, čiji iznos u zapisniku nije naveden. Na prijedlog Marka Kuneja, u novi nadzorni odbor od tri člana izabrani su Ante Kaić, Sava Miljanović i Pero Banac. Kako su karatisti parobroda Dan odlučili stupiti u dioničko društvo Atlantska plovidba „Ivo Račić“ zajedno s parobrodom procijenjenim na 2,000.000 dinara, prihvaćeno je njihovo uključivanje u društvo, kao i povećanje dioničke glavnice za 2,000.000 dinara izdavanjem 4.000 dionica nominalne vrijednosti 500 dinara koje bi preuzeli karatisti navedenog parobroda. Tim je zaključkom dionička glavnica Atlantske plovidbe „Ivo Račić“ podignuta s 18 na 20 milijuna dinara.

Na žalost, ovom zapisniku nije priložen nikakav popis dioničara, kao što je bio slučaj sa zapisnicima nekih drugih društava, sačuvanim u notarskim spisima.“ . (Zdravka Jelaska Marijan, “Nastanak paobrodarskg društva JUGOSLAVENSKI LLOYD.........)

Ova je skupština u zapisniku definirana samo kao redovna, ne kao osnivačka, te vjerojatno nije prva skupština ovog društva, ali nije izričito navedeno o kojoj se skupštini po redu radi. Da se ne radi o osnivačkoj skupštini razvidno je i iz toga što nema procedure uobićajene za osnivačku skupštinu, kao što je prihvaćanje društvenih pravila, te biranje odbora. Prema tome što se radi o redovitoj godišnjoj skupštini, može se zaključiti da je Atlantska plovidba „Ivo Račić“ utemeljena je u Splitu najmanje godinu dana prije ove skupštine, te prema tome nikako kao godina osnivanja ne može stajati 1924. godina. Da je godina utemeljenja 1922. potvrđuje i u nastavku teksta obrađeni zapisnik iz 1927. u kojem se ponovo bira upravni odbor na mandat od pet godina, pa im je prema tome prethodni mandat počeo 1922.„ (JBSD, Kargotić, 102, 29357/1924; 106, 31814/1927.)

Upravni odbor "AP d.d."  činili su Božo Banac, dr. Miše Kolin i dr. Niko Marinović, a Društvo je bilo utemeljeno s glavnicom od 10,000.000 dinara podijeljenih na 20.000 akcija po dinara 500 nominalne vrijednosti. Ostavini Račić pripalo je po udjelima u karatima 5.512 ovih akcija. Već 1924. g. Frano Petrinović, Nikola Mihanović, Pasko Baburizza, Božo Banac i dr. Miše Kolin osnivaju akcionarsko društvo "JUGOSLAVENSKA AMERIKANSKA PLOVIDBA"  i oni čine njen Upravni odbor da bi je 1928.g. zajedno sa "Atlantskom plovidbom d.d." spojili u "JUGOSLAVENSKI LOYD" ( od 1941.g. PREKOMORSKI LOYD"). Upravu "Jugoslavenskog Loyda" čine Nikola Mihanović kao predsjednik te članovi Pasko Baburizza, Božo Banac, Frano Petrinović i dr. Miše Kolin. Za jednu akciju "Atlantske plovidbe d.d." dobilo se 5,666 akcija "Jugoslavenskog Loyda". Kako je u poslovnim knjigama prikazano, kod ove transakcije parobrodarskih udjela /karata/ u "Atlantsku plovidbu d.d." 30.10.1924.g. iskazana je vrijednost parobroda s Lstg.65.256.-   (što je po tečaju od 313.- dinara za 1 Lstg. iznosilo 20,425.128.- dinara). 

Do danas je nedovoljno razjašnjeno na koji način je izvršena transakcija pretvaranja udjela u akcije, koje osobe su preuzele akcije i je li postignuta prometna vrijednost karata. U krivičnom postupku koji je vođen 1946.godine protiv dr. Miše Kolina najviše pažnje je posvećeno upravo ovoj transakciji i prodaji akcija Božu Bancu 1924. godine. Utvrđeno je da je vrijednost udjela parobroda 1.01.1920.g. iznosila 325.619.- Lstg. pa kada bi se taj iznos smanjio za 5% godišnjeg otpisa kroz godine 1920.- 1923. vrijednost udjela u parobrodima 1.01.1924.g. iznosila bi okruglo Lstg.265.218.- što pokazuje ogromnu razliku od 199.962.- Lstg. za koju je oštećena ostavina Marije udove Račić. Ovo proizlazi iz toga što je dr. Kolin kao neograničeni upravitelj imovine Zaklade 1924. g. Božu Bancu prodao 16.314 akcija po 4 (četiri) funte sterlinga   (Lstg.) za jednu akciju što ukupno iznosi 65.256.- Lstg.   Kako je svaka akcija , prema procjenama stručnjaka, vrijedila 20 ( dvadeset ) Lstg., to je Zaklada oštećena za spomenuti iznos od 199.962.- Lstg.

U presudi (presuda Okružnog suda u Dubrovniku br.STUP 100/46/35) kojom se dr. Miše Kolin proglašava krivim i izriče mu se kazna zatvora i konfiskacija imovine  stoji :

"Vidi se po ovome da je čitavo knjigovodstvo netočno, nejasno i nepouzdano , a najbolji dokaz tome jeste vrijednost od 16.314 akcija koja je u knjigovodstvu bila prikazana sa Lstg.65.256.- mjesto prave vrijednosti od Lstg.265.218.- . Ako se pak za razliku od tih dvaju svota koja se ukazuje sa Lstg.199.962.- zaračunaju kamati nad kamatama od 1.01 1925. - 31.12 1940.g.proizlazilo bi , uz prosječni kamatnjak od 1,5% daljnji gubitak od Lstg.53.786.- pa bi prema tome cjelokupna šteta iznosila Lstg.253.748.- . Kad se pak gore spomenuta razlika od 199.962.- pretvori u dinarsku valutu uz tečaj koji je važio na 31.10 1924.g. tj.dinara 313.- dobiva se svota od dinara 62,588.106.- koja bi uložena u tuzemnim bankama od 1.01 1925. do 31.12 1940. narasla do iznosa od dinara 158,995.820,025 " . Već kod ovoga se mora utvrditi da je 1941.godine cjelokupna imovina Zaklade iznosila dinara 25,253.061,76 . Usporedi li se taj iznos s onim iz krivične presude rezultat je porazan za imovinu Zaklade.

Kada se ovoj prodaji akcija Božu Bancu doda da je nakon te prodaje dr.Miše Kolin od njega  kupio stanoviti broj istih dionica,onda je jasno kojoj svrsi je cijela ova prodaja akcija i služila. Dr.Kolin je obrazlagao ovakav način poslovanja time da  s  akcijama,dok su bile u posjedu Zaklade, nije mogao riskirati, ali da je   osobno kao privatna osoba mogao riskirati i kupovati ih. Ovaj rizik mu se očito isplatio ali i to , kao i mnoge druge radnje , na štetu ostavinske mase.Ipak treba napomenuti da je dr.Miše Kolin stalno svoje radnje opravdavao naglašavajući da je poslije prvog svjetskog rata  imovinu " bilo lakše stjecati nego sačuvati ".

Treba ovdje naglasiti da je Državno pravobranilaštvo u Splitu 26.01.1931.g. u pismu pod brojem 466/31 Kraljevskoj banskoj upravi Zetske banovine na Cetinju navelo da je u odnosu na cijenu prodaje akcija u vrijednosti od 18.528.204,68 din./postignute od dr .Kolina a uslijed likvidacije i realizacije za gotov novac ove brodske imovine / " ..onda se vidi da je i ova imovina korisno realizirana ".  Međutim, ne može se a ne ukazati na činjenicu da je u odnosu na vrijednost parobroda bilo različitih podataka datih u sudskom postupku 1946.godine, a koji se razlikuju od onih datih u izvještaju 1940. nakon što je izvršena kontrola rada Zaklade. Dio parobroda Iva Račića je u toku prvog svjetskog rata potpao pod talijansku upravu i talijanska vlada ih je predala Zakladi u periodu od 1920.-1923.godine. Tokom 1923. godine stanje udjela karata u parobrodima je slijedeće:

Ime broda

g.izgr.

BRT

br.karata

 ORIJEN   

 1900  

 3.550

  9,312

 ISKRA

 1902  

 6.750    

  6,125

 IZVOR

 1898  

 6.400

  7,250

 ISTINA    

 1910   

 6.400

  8,125

 IZRADA

 1910

 6.400    

  8,875

 EPIDAURUS   

 1901 

 7.230     

  1,250

 MARIJA RAČIĆ   

 1901 

 7.380

 24

 IVO RAČIĆ

(ex DAN)

 1907    

 6.460

  8 

 IZABRAN       

 1910  

 7.716

  8,812

 IZGLED       

 1911

 7.690   

  7,875

Upravljajući  imovinom Zaklade dr. Kolin je prodavao,  kupovao , dijelio zajmove, polagao i podizao uloge, investirao i slično, a sve po svojoj vlastitoj volji, ne polažući nikome računa niti tražeći odobrenje nadležnih vlasti. Nitko ga u to vrijeme nije ni pozivao na odgovornost. Upravitelj Zaklade dijelio je zajmove; kamatne, ali i beskamatne, u ogromnim svotama iz ostavinske mase i to uglavnom velikim trgovcima i industrijalcima   bez ikakvih ugovora iz kojih bi se vidjeli uvjeti zajma, garancije i kamate. Davao je razne poklone i otuđivao nekretnine bez ičijeg odobrenja i protivno važećem Zakonu.

Prema bilanci za 1930. godinu, koju je dr. Kolin priložio uz Statut Zaklade podnoseći ga na odobrenje Ministarstvu prosvjete (bilanca je iz već navedenih razloga netočna i nedokumentirana), proizlazi da je cjelokupna aktiva Zaklade te godine          

 a) u gotovom

25,417.440.18

 

 

 b)nekretnine

 479.585.70

 

 

 c)pokućstvo

 11.058.25

 

   

 U k u p n o :

  25,908.084.13            

                   Iskazana pasiva proizlazi iz slijedećeg:   

1.

 trgovački dugovi  

din.

 2,126.586.28

2.

 razni dugovi

din.

 679.332.95

3.

 hipotekarni   dugovi  

din.

 823.289.09

4.

 troškovi bolesti   i 

 pogreba

din.

100.203.29

5.

 troškovi   mauzoleja

din.

2,248.125.68

6.

 legati u gotovom

din.

68.073.82

 

  U k u p n o :

din.

 6,045.611.11

REKAPITULACIJA :

iskazana    AKTIVA    ..din  25,908.084.13

iskazana    PASIVA     ..din      6,045.611.11

 

ČISTA IMOVINA                  ..din   19,862.473.02

Rekapitulacija prihoda i rashoda do 31.12. 1930.godine pokazuje da je ČISTI PRIHOD DO 31.12.1930. iznosio dinara 5,117.888.63 .

UKUPNA IMOVINA per 31.12. 1930. godine iznosila dinara 24,980.361.65  a sastojala se iz sljedećeg :

1/  u   g o t o v o m  - dinari 

a/

kod Prve   Hrv.Šted.u Zagrebu

din.

511,660,98

b/

kod Prve   Hrv.Šted.

u Dubrovniku

din.

234,020.00

c/

kod Trgovačke   banke

din.

100,000.00

d/

kod neimenovanog   dužnika

din.

1,000,000.00

e/

kod neimenovanog   dužnika

din.

15.000,00

 

 

 

 

 

U K U P N O :

din.

1,860,680.00

2/ u   g o t o v o m - funte sterlinga

a/

kod Praštedionice - Zagreb

Lstg.

27,990,9,0

b/

kod Srpske banke - Zagreb

Lstg.

8,199.2,0

c/

kod Royal Bank od Scotland - London

Lstg.

33,684,2,1

d/

kod neimenovanog dužnika

Lstg.

12,673,14,3

 

 

 

 

 

U K U P N O :

Lstg.

82,547,7,4

preračunato u dinare po 274.-za 1 Lstg.=din.22.617.978.47

3/ Nekretnine  prema procjeni  din.      479.585.70

4/ Pokućstvo                     "                   11.058.25

UKUPNA IMOVINA ZAKLADE PER 31.12.1930.g. U DINARIMA IZNOSILA JE 24.969.303.40  .

 

Ovdje se može opaziti da je dr. Kolin u svojoj bilanci iskazao imovinu za 11.058.25 dinara manje,  što predstavlja pogrešnu operaciju sa svotom i to onom koja se odnosi na vrijednost pokućstva.           

Također je potrebno naglasiti da su podaci o prodaji nekretnina u Trstu vrlo oskudni i nije moguće sa sigurnošću tvrditi da je tom prilikom postignuta stvarna vrijednost nekretnina. Općinsko vijeće u Dubrovniku je dana 18.07.1926.g. na osnovu Izvještaja od 10.07.1926.g. zaključilo da se poduzmu svi potrebni koraci kod nadležne vlasti za što brže ostvarenje Zaklade Pomorsko-trgovačke akademije "Ivo Račić". U tom Izvještaju po pitanju nekretnina u Trstu navedeno je sljedeće:

"..iz privatnih obavijesti poznato je

a/ da je dr.Miše Kolin  nepokretnine Tavul.br.915 u gradu Trstu Via Valdirivo 27 prodao g.Pavu Tripcovichu za lira 850.000.-

b/ nepokretnine T.br.24,25 i 26 , 943, 1235 Rozzol-teritorio prodao za lit.45.000.-

c/ da još postoji 1/2 nepokretnina T.br.3238 i 164 ".

Bitno je naglasiti da je dr. Kolin u Statutu koji  mu je nadležna vlast odobrila 1931. godine naveo da se kao osnovica za ostvarenje zakladnog cilja predočuje stanje navedeno u bilanci za 1930. godinu čime je u stvari on sam sebi dao razrješnicu za 10 godina uprave (od 1920. - 1930.g.), odnosno odobrenje za realizaciju imovine o čemu više ne polaže nikakva računa.

Prije nego je odobren Statut koji  je dr. Kolin dostavio na odobrenje, ministar prosvjete određuje (Naređenje ministra prosvjete Kraljevine Jugoslavije P.br.32043 od 4.07.1931.g.) pregled imovine Pomorsko-trgovačke akademije "Ivo Račić" i šalje dva službenika u inspekciju.  Oni nakon kraćeg boravka u Dubrovniku podnose 12.11.1931.godine  Izvještaj (Ministarstvo prosvjete Kraljevine Jugoslavije - izvještaj - P.br.42001 od 12.11.1931.g.)

 u kojem na kraju navode sljedeće :

"... Opći utisak potpisanih je sledeći:

Zadužbina je zakonski odobrena, i ona pravno postoji, ali njen Statut nije još definitivno izrađen i odobren. Imovina zadužbine u nepokretnim imanjima u inventaru prikazana,vrlo je nisko procenjena. Ona u Dubrovniku i Gružu zapuštena i slabo iskorištavana.

Imovina u hartijama od vrednosti neproverena.

Imovina u gotovom novcu plasirana je po zavodima u inostranstvu i u zemlji protivno Zakonu o zadužbinama i nepoznato je na čije ime vode te sume po tekućim računima, jer dr.Miša Kolin nije bio prisutan da nam to kaže, a nisu nam prikazane ni knjige iz kojih bi se to moglo videti.

Mišljenja smo da treba odmah izvršiti pregled hartija od vrednosti, gotovog novca i svih knjiga koje bi trebalo da se vode za tu zadužbinu."

Međutim, Statut je potvrđen i dr. Miše Kolin je nastavio voditi Zakladu a da potpunija kontrola nije izvršena sve do 1940. godine.

1933. godine dr. Kolin, kao kurator i administrator Zaklade, nudi Ministarstvu trgovine i industrije Kraljevine Jugoslavije zakladnu zgradu na pet godina za smještaj Državne pomorsko-trgovačke akademije i to besplatno. Ali kako je bilo potrebno izvršiti adaptaciju zgrade, a to bi koštalo cca 600.000.- dinara, dr.Kolin obavještava navedeno Ministarstvo da to nije u mogućnosti izvršiti jer da su sredstva Zaklade kod banaka blokirana. Umjesto zgrade dr.Kolin nudi da iz sredstava Zaklade plaća najamninu na vrijeme od pet godina. Nju je tada plaćala država za zgradu u kojoj je smještena Državna pomorsko-trgovačka akademija u Dubrovniku. Uvjet je bio da najamnina ne premašuje visinu koja je bila utvrđena 1933.godine. Upravitelj Zaklade upućuje dopis Ministarstvu trgovine i industrije da, ako pristaje na ponudu , zatraži od Ministarstva prosvjete kao nadzorne zakladne vlasti odgovarajuće odobrenje. Ovom prilikom se ne može ne zapaziti da za jednu ovakvu svrhu koja je direktno vezana za ostvarivanje želja ostaviteljice Marije udove Račić, upravitelj traži odobrenje, dok odobrenje nije tražio kada je zaključivao milijunske poslove.

Ministarstvo trgovine i industrije pristaje na ponudu dr.Kolina, a suglasnost  daje Ministarstvo prosvjete Kraljevine Jugoslavije dana 12.07.1933.g.  (Suglasnost Ministarstva prosvjete KJ od 12.07.1933.g.III Br.2898). Kako je to isto Ministarstvo prosvjete  izdalo rješenje  (Rješenje MInistarstva prosvjete KJ P.br.41873 od 20.10.1932.g.) da se zakladna zgrada na Pločama pripremi za početak školske godine 1933./34. , to je ovim odobrenjem odustala od svoje namjere do "... kad prilike budu povoljnije ", a upravitelj Zaklade je ustvari na jednostavan način onemogućio ostvarenje osnovne namjene ustanovljenja Zaklade, iako je prividno sve radio u cilju izvršenja volje ostaviteljice. Tako je npr.1934.godine dao otkaz svim stanarima u zgradi na Pločama s tim da će početi graditi zgradu za Pomorsko-trgovačku akademiju. Plaćanje najamnine od strane Zaklade u istom iznosu nastavilo se  i nakon isteka roka od 5 godina kako je bilo određeno. Tek 29.04.1944.g.dr.Niko Iveta , predsjednik Upravnog odbora Zaklade, dopisom br. 88/1944 obavještava Veliku Župu Dubrava u Dubrovniku, a za Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu, da Zaklada više nije u mogućnosti plaćati najam koji je i inače već davno istekao te da dalje plaćanje najma pređe na državu.

Za poslovanje Zaklade u periodu od 1930 - 1941.g. značajno je da je pretrpljena velika šteta zbog pada tečajeva engleske funte 1931.godine kao i uslijed nacionalizacije strane valute u domaćim bankama 1936.godine . Tako je npr. suma od Lstg.51.077,88 zatečena 1936. godine kod Srpske banke u Zagrebu pretvorena u dinara 11,499.644.-, pa poslije u kune, te u dinare FNRJ, tako da je 1946. godine predstavljala iznos od 100.000.- dinara.

Upravo kod ovoga je ostalo nejasno iz kojih razloga je dr .Kolin favorizirao Srpsku banku, a što se najbolje ogleda u činjenici da je u 1932. godini iznos od Lstg.1.286,10 u toj banci povećao na Lstg.45.794,10 uz istovremeno obrazloženje da je taj iznos imobiliziran. Suprotno 1931. i 1932. godine, iz bojazni da novac ne bude blokiran u Praštedionici, funte povlači u cijelosti  ( Zaklada je imala 27.990,90 Lstg u toj banci ), a i dinara  164.970,37 (prije povlačenja imala je Zaklada preko 700.000 dinara ) .

Zašto je dr.Kolin ulagao funte u novčane zavode kad je većina njih već bila pod zaštitom? U cjelini gledano poslovanje zakladnom imovinom u tom periodu je upravo suprotno ponašanju upravitelja kada se radi o njegovoj osobnoj imovini !  Ovakvo postupanje dr.Kolin nije nikada razjasnio pa ni u krivičnom postupku 1946. godine.

Rješenjem Ministarstva financija Kraljevine Jugoslavije od 22.02.1936.g. br.9059/VII iznos od Lstg. 51.077,88 zaleđen  u Srpskoj banci prisilno je pretvoren u dinare po službenom tečaju od dinara215,86 au ukupnu svotu od dinara 11,499.644.-(dok je faktični tečaj prema privatnom kliringu tada iznosio 250.- din. za jednu Lstg). Tako je Zaklada 1936.g. imala u funtama sterlinga još samo 41.655.10.2 od čega je 12.551.11.6 bilo kod "neimenovanog dužnika" a ostatak od Lstg.29.103.18.8 kod Royal Bank of Scotland u Londonu. Funte postepeno uslijed kamata rastu tako da per 31.12. 1939.g. u Royal Bank of Scotland u Londonu Zaklada ima 30.017.15.3 Lstg.

Funte kod"neimenovanog dužnika"1938.g. iznose 13.872.3.1 Lstg. a u 1939.godini dr. Kolin vrši transakciju s  tim "neimenovanim dužnikom" koji postaje dinarski dužnik s dugom od 1,000.000.- dinara . Iz financijske dokumentacije stručnjaci nisu mogli razjasniti ovu transakciju i ona ostaje nerazumljiva,  jer se ne može objasniti gdje je razlika protuvrijednosti dužne glavnice u funtama i dinarima. Dr. Kolin je objašnjavao da je dug u funtama podmiren, a da dinari predstavljaju sasvim novo dugovanje i to stoji navedeno u njegovu izvještaju za 1939. godinu. Ipak, ako bi sve bilo tako kako dr. Kolin navodi, ostaje otvoreno pitanje nedostatka jednog dijela funti, a nema potpunog pokrića za dinarsku protuvrijednost za oko 700 - 800.000 dinara ili čak i više. Nije se nikada moglo razjasniti radi li se ipak  o računskoj pogrešci ili ne.

Upravitelj nekretnina Zaklade ( tu dužnost je dr. Kolin povjerio svom punomoćniku Marinu Monopoliju ) tromjesečno je predavao dr. Kolinu točni obračun o primicima i izdacima vezanim za upravljanje nekretninama Zaklade sa svom originalnom dokumentacijom. On je podmirivao sve izdatke za popravke kuća, razne poreze, prireze i sl. Zgrade i zemljišta su se iznajmljivala tako da je u 1941. godini ukupni brutto prihod od zgrada u Dubrovniku i Cavtatu iznosio dinara 102.600.-

Od 1932. godine dr. Kolin je veliki broj godina imao prazne stanove radi renoviranja kao i praznu zgradu na Pločama na kojoj nije vršio adaptaciju. Bilo je tada dosta tvrdnji da dr. Kolin nije voljan plaćati "visoko oporezivanje od kućarine".

Poslovanje Zaklade s kamatama bilo je loše  i taj prihod je znatno podbacio. Od 1935. g. prihod od kamata naglo pada a to je upućivalo da se u cilju dobrog gospodarenja moralo mijenjati gospodarenje zakladnom imovinom što dr. Kolin nije učinio. Novčana sredstva je upravitelj Zaklade mogao uložiti u nekretnine ili dati zajam državi, banovini ili gradu pa bi ostvario prihod od bar 5% godišnjih kamata što bi tada iznosilo dinara 1,200.000 godišnje. Tako bi mu kapital bio mobilan i troškovi uprave neznatni a omogućilo bi stvaranje prihoda u periodu od 1931. - 1939.godine od barem 10,000.000.- dinara, dok je ovako u tih 9 godina završio s prihodom od svega 39.000.- dinara.

U Izvještaju financijskih stručnjaka koji su 1940. godine izvršili kontrolu rada Zaklade u odnosu na prikazano stanje upravljanja Zakladom stoji utvrđeno :

"....da je milijunska Zaklada Pomorsko trgovačke akademije "Ivo Račić u Dubrovniku u prvom redu neke vrsti FIDEKOMISNO DOBRO dr.Kolina i njegovih nasljednika u upravi , zatim vrelo prihoda za svakoga prije negoli za svrhu kojoj je ona namjenjena" .....

te dalje

".... Jedan pozitivni zaključak iz svega toga jest , da se volja zakladateljice Marije udove Račić izražene u osnovnom aktu tj.u oporuci onamo , da se Pomorsko trgovačka akademija u Dubrovniku ima izdržavati iz prihoda njene imovine , ostavljene toj Zakladi - ne može izvršiti, jer dr.Kolin tako dobro upravlja sa zakladnom imovinom da jedva pokriva tekuće izdatke ".

Kada se govori o troškovima - rashodima tog perioda (1930. – 1940.), iz rekapitulacije rashoda vidljivo je da je dr. Kolin podizao svoju nagradu koja mu je kao kuratoru i administratoru Zaklade pripadala po oporuci , ali zašto je nagradu podizao njegov brat pa je zatim davao njemu nije jasno. Jedan detalj iz Izvještaja dr. Kolina predstojniku Kotarskog suda u Dubrovniku T.Sambugnachu 7.07.1941. godine, koji se odnosi na pokrivanje troškova uprave Zaklade, govori puno sam za sebe kada se ima u vidu sve ono što je naprijed navedeno o radu upravitelja Zaklade dr. Miše Kolina. Dr. Kolin u rečenom Izvještaju navodi slijedeće :

"Troškove i izdatke uprave podmirujem ja , a naplatim ih koncem godine ili u nastaloj godini. Te mi isplate nije bilo teško vršiti jer sam ja u Zagrebu držao uvjek moju ličnu gotovinu u pretincu i nijesam je polagao u banke , budući da sam se bojao da će banke naći uvijek povoda za neisplaćivanje uloga. Prema tome meni nije bio nikakav teret predujmljivati novac za izdatke uprave , jer mi taj i onako nije nosio kamata , a ja ih , naravski , ni Zakladi nijesam nikada računao".

Dr.Kolin ni nakon 20 godina  nije prestajao s  umanjenjem zakladne imovine, a povećanjem svoje vlastite . To nije moglo prolaziti nezapaženo u javnosti pa su se, posebno u tadašnjem tisku , počeli pojavljivati napisi o ovakvom poslovanju upravitelja Zaklade. Redaju se napisi u "Dubrovačkom listu"(1929.), "Dubravi" (1940.),"Hrvatskom dnevniku" (1940.) te "Obzoru", "Hrvatskom glasniku" i "Novom dobu". Zajedničko svim tim napisima je pozivanje banske vlasti da ispita poslovanje dr. Kolina i njegovo veliko bogatstvo te ispravnost uprave Zakladom i zahtjev da banska vlast Banovine Hrvatske učini red u pogledu tog pitanja. Glas tada dižu i pojedinci, angažira se i Bansko odvjetništvo u Zagrebu, a dr. Maček zahtijeva kontrolu. Banska vlast Hrvatske - Odjel za prosvjetu zahtijeva od Kr.banske uprave Zetske banovine ( pod čiju nadležnost je Zaklada spadala ) da prenese Zakladu pod upravu i nadzor Banovine Hrvatske, a što se odužilo više od jedne godine te onemogućilo potpunu kontrolu poslovanja. I tako, pritisnuta od strane javnosti, banska vlast Banovine Hrvatske šalje 1940. godine inspekciju (fin.savjetnik Milan Milinković i banski savjetnik dr.Adolf Uršić) koja nakon izvršene kontrole sačinjava Izvještaj  (Izvještaj Banskog odvjetništva u Zagebu br.Rb.252/1940-20 od 17.01.1941.g) koji Bansko odvjetništvo u Zagrebu 17.01.1941. g. dostavlja banskoj vlasti Banovine Hrvatske - Odjel za financijske poslove u Zagrebu. U tom Izvještaju izneseno je činjenično stanje i primjedbe,  a sve na osnovu dokumentacije i spoznaja s kojima se raspolagalo u tom momentu.

Iako su tada savjesno obavili svoj posao, tek se mnogo godina kasnije pokazalo da im je nedostajalo puno važnih podataka da bi mogli dati pravu i potpunu ocjenu. Usprkos tome oni u zaključcima predlažu:

"-     da se dr.Kolin kao upravitelj Zaklade pozove na odgovornost kako bi podastro svu potrebnu dokumentaciju i objašnjenja, da bi se ustanovilo poslovanje Zaklade, a ako to ne učini, da ga se riješi uprave Zaklade;

-     da dr.Kolin vrati u našu državu iznos od Lstg.30.017,25 koji se nalazi kod Royal  Bank of Scotland u Londonu ;

-     da u smislu Zakona o zadužbinama ovu Zakladu pred sudom i drugim vlastima zastupa Bansko odvjetništvo u Zagrebu ;

-     da se provede na nekretninama Zaklade pravovaljani upis u zemljišnim knjigama ;

-     da se identificiraju postojeće nekretnine te da se izmjeni Zakon o zadužbinama ".

 

Upravitelj Zaklade dr.Miše Kolin 2.07.1940.g. upućuje  dubrovačkoj Općini pismo u kojem ističe :

"..Na osnovu ovlaštenja koja su mi dana oporukom blagopokojne Marije ud.Račić, čast mi je izvjestiti P.N. Naslov o slijedećem:

Marija ud.Račić odredila je svojom oporukom da se Dubrovniku osnuje Pomorsko- Trgovačka Akademija , koja će nositi ime  pokojnog njezinog muža Iva Račić, te je u tu svrhu zajveštala gotovo cijelo svoje imanje. Mene je imenovala izvršiocem oporuke, upraviteljem i kuratorom zadužbine, dajući mi vlast da ocijenim i odlučim kada i kako da se njezina želja ostvari ".

te nastavlja

 "...Događaji i pojave od 1932.godine do danas dokazali su, da u tome periodu vremena nije bilo mogućnosti ni razloga da se misli na otvaranje još jedne pomorske odnosno trgovačke škole u Dubrovniku i da se na temelju iskustva za to vrijeme stečena i s obzirom na izmjenjene prilike, može osnovano tvrditi da više nedostaju uslovi za ostvarenje prvobitne zamisli zavještateljice  o školi.

Trebalo je svakako sačekati krajnje vrijeme prije nego se spomenuta zamisao napusti. A kada se je do ovoga došlo, trebalo je tražiti i naći načina da se zadužbinsko imanje namjeni drugoj svrsi, ali u svakom slučaju vodeći računa o osnovnoj misli dobrotvorke, dakle u vezi sa pojmom škole "

i nakon kraćeg obrazloženja nepotrebnosti gradnje Akademije, a naglašavajući da srednje škole

"...odvraćaju od sela i zemlje dakle od zdrave privrede i bolje budućnosti "

 te da bi trebalo

"...ozbiljno pomišljati na to, da se broj tih škola smanji, da se ukloni stvaranje intelektualnog proletarijata, koji je već danas brojan, a pogotovo pomorskog, najpogibeljnijeg",

a kako sam naglašava

"...Imajući sve ovo na umu i koristeći se dogagjajima, praksom, putovanjima i savjetima ljudi od nauke i zanata, došao sam do zaključka da se prvobitni cilj zadužbine izmjeni i njezina imovina upotrebi u svrhe, koje će njezinu cilju biti najbliže, a ujedno biti od neprocjenjive koristi gradu Dubrovniku, narodu i državi "

Dr. Miše Kolin na kraju daje slijedeći prijedlog:

"...Pretpostavivši prednje, izjavljujem:

Imovina zadužbine Marije ud.Račić, prema stanju 31.decembra 1939.iznosi:

a/ u novcu kod banaka i ost

                           Din.24,025.657.75

b/ u nekretninama  Din.  982.650.-

               Svega    Din. 25,008.307.75

Napominjem da je vrijednost nekretnina stvarno mnogo veća.

Namjeravam da prednje imanje namjenim u svrhe koje nabolje odgovaraju današnjim prilikama i prijekoj potrebi Dubrovnika i to:

1./ da Zadužbina dade  zemljište i sredstva za podizanje zgrade za Pomorsku Trgovačku Akademiju Ivo Račić u Dubrovniku. U ovu zgradu da se smjesti - ne iz dužnosti već uslugom - Državna Pomorska Trgovačka Akademija, koja sada nema vlastite zgrade, a za koju bi imala da dade zemljište Općina, a samu zgradu da podigne Banovina. Od godine1933. Zadužbina plaća najamninu za lokale sadašnje Pomorsko-Trgovačke Akademije, a preuzela je taj teret na sebe u času kada je prijetila opasnost, da se Akademija u Dubrovniku zatvori.

U ovu svrhu odregjuje se iz imovine Zadužbine     Din. 8,000.000.-

2./ da se na zemljištu, koje će pružiti besplatno Općina, podignu zgrade potrebne za postojeće pučke /osnovne/ i gragjanske škole.

U tu svrhu, odregjuje se iz imovine Zadužbine  Din. 10,000.000.-

3./ da se doznači Općini iznos od                    Din. 2,000.000.- za vodovod.

Vodovod je - po mom mišljenju - u uskoj vezi sa Zadužbinom, kojoj je osnovna ideja škola. Nove školske zgrade ne bi odgovarale svojoj svrsi kada grad ne bi raspolagao zdravom,čistom i pitkom vodom, već bi pomlatku prijetile bolesti od zaraza od nezdrave vode.

Ostatak imovine, odnosno prihod od nje, namjenio bi se drugim dobrotvornim ciljevima i ustanovama, kojima bi se to davalo na uspomenu i u počast Iva i Marije Račić.

Uslovi za ostvarenje prednjeg plana, koje bih ja, na ime Zadužbine tražio od Općine,jesu slijedeći:

1./ da se urede "Lazareti", otstranjenjem u prvom redu i to bez odlaganja, postojeće klaonice i svih prostorija koje se danas upotrebljavaju za pohranu koža i drugih stvari, ne isključujući ni upotrebu za stanovanje, jer od čitavog onog kompleksa prijeti stalna pogibelj zaraze ;

2./ da se otstrani sadašnja bolnica za kužne bolesti u Sv.Jakovu ;

3./ da se na mjestu "Lazareta" sagrade pučke i gragjanske škole, a u slučaju da ima osobitih smetnji za to, da se od prostora, koji će se tu dobiti rušenjem, stvori na onom bogodanom položaju nešto što će biti izvor zdravlja, a ne leglo nečisti i zaraze. Ostavljajući vanjske zidove Lazareta, ne bi se ni najmanje povrijedio njihov stari arhitektonski stil i oblik ;

4./ da na svim izvedenim radnjama bude za sva vremena vidno da su izvedena sredstvima i darežljivošću Zadužbine koju je osnovala Marija ud.Račić na uspomenu svoga muža Iva Račića. Prema odredbi oporučiteljice, zgrada za pomorsku trgovačku akademiju nosit će ime :"POMORSKO TRGOVAČKA AKADEMIJA IVO RAČIĆ U DUBROVNIKU" želio bih najzad da se Općina založi kod Banske Vlasti, da se Banovinska Bolnica ukloni sa puta od Gruža i sagradi nova na prikladnijem mjestu. Prodajom sadašnjeg zemljišta i zgrade bolnice, mogao bi se namaknuti veći dio troškova za nove bolnice, a ostatak pokriti u nizu od tri godine.

Ako nam na srcu leži napredak Dubrovnika, ne će biti teško prebroditi sve smetnje na koje bi se naišlo da se prednji projekt izvrši. Ljubav prema Gradu i dobra volja, osigurat će mu potpun uspjeh.

Molim da P.N. Naslov izvoli prednje uzeti k znanju, te predmetu posvetiti najveću pažnju, kako bi se što prije došlo do ostvarenja.".          

 

Dr. Kolin tako predlaže likvidaciju Zaklade u korist Gradske općine kojoj bi pripala sva imovina Zaklade. Gradsko vijeće 17.07.1940. g. prihvaća zaključkom prijedlog dr. Kolina vjerojatno želeći da se na taj način o Zakladi prestane negativno govoriti, a da se sredstva Zaklade (koja tada iznose cca 25.000.000.- dinara) upotrijebe za izgradnju vodovoda odnosno škole. Pri tome se zaboravilo da bi se na taj način nakon toliko godina nepravilnog upravljanja Zakladom ovim zaključkom u stvari "pokrilo" dr. Kolina i njegove nezakonite radnje. Međutim banski odvjetnik obavještava Bana da je u smislu paragrafa 14 Zakona o zadužbinama ovaj prijedlog dr. Kolina nezakonit i da o likvidaciji odnosno zamjeni svrhe Zaklade može odlučivati samo Ban po saslušanju zakladnog savjeta. Prema tome je,kako on utvrđuje, ovakav zaključak Gradskog vijeća u Dubrovniku "...protuzakonit i posvema pravno nevrijedan". Na taj način je onemogućena namjera gašenja Zaklade i ostvarenja njenih ciljeva.

Koji su sve razlozi postojali da se niz godina nije kvalitetno vršila kontrola nad radom upravitelja Zaklade, već se pasivnošću dozvolilo da se ista gotovo u potpunosti opljačka, to nije razjašnjeno,  ali način rada dr.Miše Kolina očito ostavlja otvorenim više mogućih zaključaka. Dijeljenje nezakonito stečenog imetka, mito, davanje raznih pomoći (npr.poklon dubrovačkoj općini 1930.g. 100.000.-din. za troškove regulacionog plana ili 1939.g. 100.000.- din. kao zimska pomoć - sve naravno iz zakladne imovine), snošenje troškova najma za zgradu pomorske škole, krediti i pokloni iz zakladne imovine i slično su najvjerojatniji razlozi zbog kojih je dr. Kolin uspijevao 20 godina raditi na već opisani način.

Konačno, tek početkom drugog svjetskog rata na već opisani način dr. Kolin je smijenjen s  dužnosti upravitelja Zaklade, a imenovan je Upravni odbor kojem je predsjedavao dr. Niko Iveta.        

 

Što reći na kraju ovog dvadesetogodišnjeg perioda o čovjeku koji je stekao ogromno vlastito bogatstvo na račun imovine koju je Marija udova Račić ostavila radi ostvarenja plemenitih i korisnih ciljeva, na dobrobit stanovništva Dubrovnika i šire? Vjerojatno će najbolju sliku dati upravo sam dr .Miše Kolin koji u dopisu Kr.banskoj upravi Zetske banovine od 24.12.1930.g. u prilogu kojeg dostavlja Statut Zaklade na odobrenje navodi sljedeće :

" ...što je ona meni povjerila ciljeve koje je imala kad je ostavljala svoj imetak za Trgovačko Pomorsku Akademiju Iva Račića i namjere svoje uza koje je povezala pravni opstanak i djelovanje Akademije za buduća vremena , te je ovaj opstanak i djelovanje predala na ostvarenje meni, u bezgraničnom povjerenju koje je imala prema meni , kad mi je na taj način i pod tim uslovima povjerila svoje imanje na ostvarenje kulturno prosvjetnoga cilja po njoj osnovane Akademije i kad me je naimenovala izvršiocem njene posljednje volje .  ..."

 te dalje 

" ... a ja sam s njima skupa radio dugim nizom godina tako da su mi poznati svi njihovi nazori i principi o rukovanju sa namaknutim imetkom  , i o štednji i smotrenosti sa kojima su oni htjeli da se trajno i za sva vremena upravlja sa tim imetkom.

Imajuć neprekidno pred očima ovo i ovoliko povjerenje , pravu namjeru i ciljeve testatorke , zamašnost zadatka koji je pao u dio meni izvršiocu testatorkine volje , kao ostvaritelju Akademije i kao upravitelju zadužbinskog imanja , ja sam brižljivo i savjesno, savladajuć naročito poteškoće i opasnosti koje su na putu stajale s razloga što je glavno imanje Marije Račić bilo na području italijanske države , realizovao ovo imanje na način najkorisniji po zadužbinu , te sam ga dobro i savjesno uložio , a isto tako brižljivo i savjesno postupat ću u buduće koliko u čuvanju imanja,toliko u provođenju u život i u organizovanju Akademije.

O  obezbjeđenju imovine vodit ću trajno najveću brigu , pošto mi je sigurnost zadužbinske imovine ,od koje zavisi i život ustanove, već prema volji i odredbama zavještateljice najpreća dužnost,a rentabilitet imovine treba da bude podređen ovoj sigurnosti . To su moji neodstupni principi ,

kojih sam se i do sada pridržavao , a i kojima se ima i pripisati polučeni uspjeh u realizovanju i u upravljanju imovine , koju danas zadužbina ima ."