ZAKLADA · NAKNADA ŠTETE OD dr.Kolina

Upravni odbor Zaklade obraća se dana 10.01.1947.godine (dopis br.3/47) Oblasnom N.O.Dalmacije - Odjel za narodnu imovinu - Ispostava Dubrovnik s molbom

"...da konfisciranu imovinu dr.Miše Kolina do visine utvrđene štete od dinara 158.995.820,25 ustupite Pomorsko-trgovačkoj akademiji Ivo Račić u Dubrovniku kojom statutarno upravlja ovaj Upravni odbor".

Nakon nekoliko dana, tj. 14.01.1947.g.istom Odjelu se dostavlja novi dopis pod brojem 5/47 u kojem se traži da se dozvoli, ako iza pokrića štete od dinara 158.995.820,25  (kako je utvrđeno presudom Okružnog suda u Dubrovniku) ostane što slobodno od konfiscirane imovine dr.Kolina, naplata iznosa od dinara 15.733.965,57 koji predstavlja gubitak Zaklade radi toga što je dr.Miše Kolin neopravdano odugovlačio u izvršenju zakladne svrhe pa je taj gubitak nastao pri konverziji valute. Po ovim zahtjevima se ništa bitno nije učinilo jer je 24.03.1947.g.ovaj Odjel ukinut.

Odjel za narodnu imovinu u Splitu je dopisom br.1576 od 21.03.1947.g. obavijestio Zakladu da je predmet naplate sudski utvrđene štete nanesene Zakladi,a od konfiscirane imovine dr.Miše Kolina,ustupio Javnom tužilaštvu oblasti Dalmacije u Splitu.  Javno tužilaštvo Okruga Srednje Dalmacije - Građansko odjeljenje obavještava (Dopis br.Rg.77/47/2 od 31,03,1947,g.) Upravni odbor Zaklade da su još 13.02.1947.g. upute u predmetu date Odjelu za narodnu imovinu oblasnog N.O.Dalmacije u Splitu ali o tome ovi zadnji nisu Zakladu ni obavijestili.

Upravni odbor Zaklade,revoltiran što više mjeseci nije u stanju pomaknuti ni za korak ovaj zahtjev za namirenje naknade štete iz konfiscirane mase, obraća se Tajništvu Oblasnog N.O.Dalmacije u Splitu sa zahtjevom da im se javi u čiju nadležnost je prešla konfiscirana imovina dr.Miše Kolina poslije prestanka uredovanja Odbora za narodnu imovinu u Splitu i to zbog razloga

"...kako se iz ove prepiske vidi ovo se pitanje mota već 6 mjeseci, a da se još ništa konkretno ne zna na čemu je stvar".

 Na to traženje Tajništvo N.O.Dalmacije dana 18.04.1947.g. pod br.10449 odgovara Upravnom odboru Zaklade da je poslovanje Odjela za narodnu imovinu - Ispostave u Dubrovniku preuzelo Tajništvo Gradskog N.O. te da zatraži upute od Javnog tužilaštva Oblasti Dalmacije u Splitu i od navedenog Tajništva.

Dopisivanju nikad kraja ali pomaka nije bilo.

Tek nakon donošenja Uredbe o likvidaciji odnosa nastalih konfiskacijom imovine 15.03. 1949.g., Upravni odbor Zaklade u smislu odredbi te Uredbe podnosi zahtjev Kotarskom sudu u Dubrovniku da se pokrene postupak za likvidaciju konfiscirane imovine dr.Miše Kolina i da se u smislu čl.26 ove Uredbe likvidira već prijavljeno potraživanje Zaklade (din.158.995.828,25 ).

Kotarski sud u Dubrovniku pod br. Kf.86/46 donosi rješenje 12.07. 1949.g. :

"...Provodi se likvidacioni postupak u smislu Uredbe od 15.03 1949. (Sl.list FNRJ 23 - 49) o likvidaciji odnosa nastalih konfiskacijom imovine dr.Kolin Miše, industrijalca iz Dubrovnika. Konfiscirana imovina procjenjena je :

- nekretnine sa din. 5,929.968.- a

- pokretnine sa din. 1,591.661.- ".

Sud navodi razloge koji su ga rukovodili da donese ovakvo rješenje a konstatira da je imovina

"...procijenjena sa dinara 7,521.629.-, dakle potraživanje premašuje imovinu".

Zaklada se ni nakon ovog rješenja nije uspjela barem dijelom namiriti iz konfiscirane mase, a kako bi i mogla kada je npr.neposredno nakon krivične presude Gradski N.O.-Odjel za narodnu imovinu u Zagrebu svojom odlukom još 29.10.1946.godine (Odluka br.51705/46 R.II-2-cF-349) za privremenog upravitelja imovine dr.Miše Kolina ( Sanatorij u Zagrebu, Klaičeva 18 ) postavio Ministarstvo narodnog zdravlja. Ovo Ministarstvo je istog dana (Odluka Ministarstva narodnog zdravlja br.44767-I-1-1946 od 29.10.1946.g.) odlučilo da Sanatorij u Zagrebu preuzme "...na upravu,ekonomsko i stručno iskorištavanje" Gradski N.O. -Zdravstveni odjel u Zagrebu. Kako s tim dijelom, tako je bilo i sa svom ostalom konfisciranom imovinom koja se razdijelila društvenim subjektima,a Zakladu se zavlačilo raznim formalnim smicalicama. Treba također naglasiti da Zaklada nije ni vidjela npr. 60 000 dionica Jugoslavenskog Loyda koje je, između ostale imovine (popis se više ne može pronaći a dragocjenosti pogotovo),dr.Miše Kolin bio sakrio  kako on kaže "od ustaša",a "predao" po završetku rata vlastima ( ove dionice su najvjerojatnije likvidirane Brodarskim sporazumom od 31.07.1947). Što se tiče oduzetih dragocjenosti, o njima nema nikakvog traga ni u policijskim niti u sudskim spisima pa je najvjerojatnije da ih netko prisvojio.

Početkom 1950.godine, a na poticaj Javnog tužilaštva za grad i kotar Dubrovnik, Zaklada je ustala redovnom tužbom protiv dr.Miše Kolina za isplatu potraživanja Zaklade a za naknadu štete od Lstg.452.414.- s tim da se ovo potraživanje naplati od imovine dr.Kolina koja se nalazi u inozemstvu.   

Kotarski sud u Dubrovniku je dana 25.05.1950.g. pod brojem G.85/50-9 presudio

"...Dužan je tuženik dr.Kolin Miša pok.Ivana,da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju Zakladi Pomorsko trgovačke akademije "Ivo Račić" u Dubrovniku u ime naknade štete iznos od Lstg./engleska funta/ 452.414.-sa 5% kamata od 1.04 1950.g. do isplate, te da mu u istom roku i pod istim zapelom naknadi din.2.125.- za tako određene parnične troškove".

Ovoliki iznos priznat je tužitelju / Zakladi / zbog toga  što je Sud priznao traženje naknade štete iz krivičnog djela ( Presuda Okružnog suda STUP 100/46 utvrdila je da je dr.Kolin prisvojio najmanje 199.962.- Lstg.,te kamate u ime izmakle dobiti od 5% koja od 1.01.1925.g. do 31.03. 1950.g. iznosi Lstg.252.452.-). Zanimljivo je da se u obrazloženju ove presude navodi između ostalog i sljedeće:

"...Dosljedno radi se i ovdje o naknadi štete, a ne o pravnoj kamati, te je šteta doista precizirana u 5%-noj kamati u najmanjoj visini.Tužiteljici se priznala kamata na čitav traženi iznos od prikazanja tužbe do isplate jer tužiteljica nije privatno lice već institucija javnog karaktera koja predstavlja općenarodnu imovinu".

Na presudu Kotarskog suda u Dubrovniku žalio se tuženik dr.M.Kolin, navodeći da se Zaklada ima namiriti iz konfiscirane  imovine,a ne da  pored konfiskacije imovine traži i naknadu štete posebnom tužbom, da obračun štete nije pravilno učinjen, da se šteta ima obračunavati u našoj valuti, a ne stranoj te da u postupku nisu saslušane stranke ni pregledan spis krivičnog postupka niti spis o konfiskaciji.

Okružni sud u Splitu nije prihvatio veći dio navoda tuženika jer kako u obrazloženju stoji:

"...utvrđenja krivičnog suda, koja su obavezna i za građanski sud, tvore osnov osobne obaveze tuženika za naknadu štete".

Također se u obrazloženju drugostupanjske presude navodi da je obaveza tuženika

 "...osobna i nije prestala konfiskacijom imovine",

 kao i

"...da je krivičnom presudom utvrđena valuta i visina štete / Lstg.199.962.-/ a time je vezan i građanski sud u toliko što tuženik u građanskoj parnici ne može poricati, da šteta iznosi bar onoliko koliko je to utvrđeno krivičnom presudom".

U odnosu na utvrđenje štete u stranoj valuti drugostupanjski sud je mišljenja da

"...Po usvojenim pravnim pravilima šteta se nadoknađuje u prvom redu uspostavom u prijašnje stanje. U konkretnom slučaju šteta je nastala protupravnim prisvajanjem utvrđenog iznosa engleskih funti, pa je pravilno stanovište prvog suda, da se šteta ima nadoknaditi u toj visini novca i da se postavljanje odštetnog zahtjeva u toj valuti ne protivi našim zakonskim propisima". 

Što se tiče prigovora na postupak ovaj Sud utvrđuje da

"...Postupak nije manjkav. žalitelj ne konkretizira, koje bi se važne činjenice mogle utvrditi pregledom krivičnih i konfiskacionih spisa, te preslušavanjem stranaka. Općeniti pak navodi ne opravdavaju žalbu u tom pravcu".

Međutim u dijelu žalbenih navoda koji se odnose na utvrđivanje visine štete drugostepeni sud je našao opravdanim navode tuženika i navodi: "... ne može se usvojiti stanovište prvog suda, da tužiteljici pripada u formi 5% kamata naknada za izmaklu dobit čitavo vrijeme od časa nastale štete, pa do prikazanja tužbe. Tim što je tuženik protupravno prisvojio tužiteljičin novac, tužiteljici je nanio štetu, jer joj je oduzeo mogućnost da korisno upotrijebi taj novac, pa je opravdano, da joj dade naknadu za tu štetu. Ta pak naknada daje se plaćanjem zakonskih zateznih kamata.

Pitanje je da li bi se tužiteljici mogla dosuditi veća naknada od te čak i onda kada bi bila dokazala, da stvarno pretrpljena šteta prelazi visinu zateznih kamata, jer bi se moglo poći sa stanovišta, da su zatezni kamati predviđeni kao naknada vjerovniku bez obzira na visinu faktične štete, koju je eventualno pretrpio.

U tom pravcu žalba tuženikova je osnovana pa ju je dijelom trebalo uvažiti i tužiteljici dosuditi glavnicu povećanu sa trogodišnjim kamatama od prikazanja tužbe unatrag te kamate od prikazanja tužbe do isplate. Kamati su određeni u visini od 4% prema propisima Uredbe o maksimiranju kamatnih stopa od 14.08 1948. i one od 18.06 1946. ".

Temeljem ovakvih mišljenja, postupajući po žalbi tuženika, Okružni sud u Splitu kao drugostupanjski sud presudio je 20.10.1950.godine da se žalba

"... djelomično uvažuje, te da se djelomično preinakom pobijane presude   i z r i č e

I Dužan je tuženik dr.Kolin Miša pok.Ivana da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici Zaklade Pomorsko-trgovačke akademije "Ivo Račić" u Dubrovniku na ime naknade štete iznos od Lstg. (engleska funta ) 207.960.- sa 4% kamata od 1.04 1950. do isplate dok se za višak tužbeni zahtjev odbija ".

Tako je Zaklada konačno dobila i redovnu parnicu za naknadu štete prema dr.Miši Kolinu, a presuda je bila izvršna i po njoj je postojala mogućnost, ako se utvrdi da dr.Miše Kolin ima imovine u našoj zemlji ili inozemstvu, da Zaklada zatraži izvršenje na toj imovini.

Nakon usmenih kontakata s Ministarstvom financija FNRJ, Upravni odbor Zaklade se pismenim putem obratio 17.07. 1951.godine Uredu za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu pri Ministarstvu financija FNRJ s molbom da se Upravni odbor obavijesti postoji li imovina dr.Miše Kolina u inozemstvu od koje bi se moglo naplatiti potraživanje Zaklade.

Ni do danas nije razjašnjeno gdje se sve nalazila imovina dr.Miše Kolina po završetku drugog svjetskog rata i to posebno ona koja nije prenesena na članove njegove uže obitelji (suprugu i kćeri).

Dugo godina, tj.od kraja rata pa do početka sedamdesetih godina,trajala je uzaludna prepiska između Upravnog odbora Zaklade i Ministarstva financija FNRJ u kojoj su jedni od drugih stalno tražili obavjesti o tome gdje bi moglo biti imovine dr.Miše Kolina i njegove obitelji u inozemstvu. Svakako da nije bilo ni lako ni jednostavno utvrditi da li i gdje te imovine ima, ali osim dijela imovine koji se nalazio kod Credit Lyonnais u Parizu i oko koje je vođen  sudski spor u Francuskoj (o čemu će kasnije biti posebno riječi) ostaje činjenica da je u tim godinama bilo vrlo teško a u stvari i nemoguće dobiti izvršenje na imovini supruge i kćeri dr.Miše Kolina koje su se nalazile u Engleskoj. Začuđuje ipak da je u prepisci Upravnog odbora i Ministarstva financija FNRJ - Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu, više puta naglašavano da se ne zna gdje je obitelj dr.Miše Kolina a u dokumentaciji Zaklade postoji dopis tog Ureda  VIII-g broj 15175/1 Dos.542a od 2.08.1951.g.u kojem je između ostalog navedeno :

"...Na osnovu podataka koji su nam službeno saopšteni imovina Miše Kolina koja je bila kod Royal Bank of Scotland preneta je na njegovu ženu Anu i kćerke Mariju i Tanju. Isto tako na njih je preneo i pravo raspolaganja sa čitavom svojom imovinom u inostranstvu. Jedna kćer je udata za kneza Radzivila (kasnije se preudala, o.a.)  a druga za engleskog lorda Brumswilda (Bruntisfield o.a.). Njegova žena danas živi kod kćeri, odnosno po informacijama koje imamo svi su stanovali u Rimu".

 

Prema ovome (imajući u vidu i to da je Sud u Francuskoj za vrijeme spora 1960 - 1967.g. raspolagao podacima o mjestu boravka supruge pok.dr.Kolina) očito nije bio problem u činjenici gdje je obitelj, već gdje je imovina i je li na njoj moguće izvršenje.

Još prije krivične presude kojom se dr.Kolin osuđuje, Kotarski sud u Dubrovniku je donio odluku o sekvestraciji (lat. Sequestration - prav. stavljanje pod zabranu spornog imanja) imovine dr.Miše Kolina kao i njegove supruge i kćeri, pa su jugoslavenski savezni organi poduzeli korake da se preko ambasada u Parizu, Londonu, Rimu i Bernu pronađe imovina i stavi sekvestar.

U Parizu je sekvestrirana imovina kod Credit Lyonnais, a druge ambasade su dale negativne odgovore o imovini dr.Miše Kolina. Kako je stav saveznih organa bio da se u inozemstvu neće moći tražiti izvršenje krivične presude (konfiskacija) tako je Zakladi 1949.godine predloženo da u građanskom sporu traži osudu dr. Miše Kolina na plaćanje naknade štete, a što je ona i učinila i dobila odgovarajuće presude 1950.godine.

Iz dopisa Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu (Dopis br.U-854/9 Dos.542a od 25.12.1964.g) upućenog Upravnom odboru Zaklade u odnosu na tadašnju situaciju sa izvršenjem u Engleskoj stoji:

"...Ambasada u Londonu je tokom 1949. od Royal Bank of Scotland, neposredno i preko Custodian of Enemy Property tražila podatke o imovini Kolina. Dobijen je odgovor da je imovina vođena na 5 osoba     ( kao zajednička ), od kojih neke nisu smatrane neprijateljskim            ( njemačkim i dr. ), te je ta imovina ostala van blokade tj.izvan kompetencije Custodiana, te se na nju ne odnosi Sporazum o deblokaciji jugoslavenske imovine u Velikoj Britaniji. Sama banka zaklonila se iza poslovne tajne, vjerojatno pod uticajem zetova Kolina".

I iz krivične presude 1946-te može se vidjeti dio imovine dr.Miše Kolina

"... Jedan lijepi dio ostavinske imovine pretvorio se je u dio imovine optuženikove i njegove obitelji a između ostalog:

- polog od Lstg. 55.000 kod Royal Bank of Scotland u Londonu,

- 73.636 komada dionica Jugoslavenskog Loyda,

- 7.500 komada dionica bankarske radnje Turković u Zagrebu,

- 3.300 komada dionica Adriatic Overseas Corporation u Londonu,

- 30.226 dionica Rudarskog poduzeća Trepča Ltd.,

- 2.000 komada dionica Srpske banke,

-31.382 komada dionica Jadransko-podunavske banke,

- obveznice Blairovog zajma u nominalnom iznosu od 13.100 dolara.

Tu su još vrijednosni papiri S.H.Gutman u Belišću, šečerane u Osijeku, Slaveksa, Jadranske plovidbe, Sanatorijuma u Zagrebu, zlato, srebro, nakiti, auto i t.d. ".

Iako nije utvrđeno gdje su se nalazili vrijednosni papiri koji su se odnosili na domaća poduzeća (npr.Turković, Srpska banka, Jadranska podunavska banka), ona nisu predstavljala neku vrijednost jer su ta poduzeća nakon rata nacionalizirana odnosno preuzeta na neki drugi način. Ovi papiri su vjerojatno bili deponirani u sefu banke u Londonu, ali kako je naprijed navedeno, o stanju depoa i uloga nije se nikada saznalo.

Što se tiče drugog dijela imovine, iz prepiske s Uredom za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu  stoji navedeno:

"... akcije Adriatic Overseas Corporation su bez vrijednosti, jer je firma likvidirala odavno i to sa pasivom. One od Jugoslovenskog Loyda likvidirane su Brodarskim sporazumom od 31.07 1947., a obveznice Blairovog zajma ne isplaćuju se. ".

U odnosu na mogućnosti naplate potraživanja u Engleskoj Državni sekretarijat za poslove financija - Ured za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu dopisom br.25 - 218/1 Dos.542 a od 19.01.1959.g. obavještava Upravni odbor Zaklade "...da Zaklada u Engleskoj ne može tražiti naplatu ovog potraživanja , pošto tamošnji depoziti ne glase na samog dr.Mišu Kolina već na članove njegove porodice.".

I tako od cijele imovine dr.Miše Kolina i njegove obitelji koja je velikim dijelom stečena dvadesetogodišnjim otuđenjem zakladne imovine (a radilo se o ogromnim iznosima) Zaklada ne dobiva ništa. 

Konfisciranu imovinu uzima država (općine), vrijednosne papire, gotovinu i dr. prikriva obitelj i zaštićuje se na razne dozvoljene i nedozvoljene načine, a Zaklada se upućuje jedino na potraživanje za naknadu štete i na izvršenje prema imovini sekvestriranoj u banci u Parizu. Vjerojatno bi po imovinu Zaklade bilo daleko povoljnije da se (a takvih je mišljenja i bilo) nagodila s  dr.Mišom Kolinom.