Uvod · OPORUKA

 

Ivo Račić, umro je iznenada 23.03.1918.godine ne ostavljajući oporuku (bilo je i mišljenja da je oporuka postojala ali da je iščezla), tako da svu njegovu imovinu nasljeđuju njegova supruga Marija, za jednu polovinu, a sin Eduard i kćer Marija udata Banac, za po jednu četvrtinu. Tragedija obitelji Račić nastavila se u toj godini tako da 13.12.1918.godine umire njegova kćer Marija udata Banac a dva dana kasnije umire i njegov sin Eduard. Obiteljska tragedija završava smrću Marije Račić udove Iva 29.12.1919.godine u Trstu.

Oporuku je Marija Račić sačinila u Trstu 27.08 1919.godine raspolažući kako svojom vlastitom imovinom tako i imovinom pokojnog supruga Iva koju je naslijedila, te imovinom sina Eduarda koja je pravom nasljedstva prešla na majku. Temeljem istog prava Marija Račić je raspolagala i dijelom imovine svoje pokojne kćeri Marije udate Banac (dok je drugi dio te imovine naslijedio njen suprug Božo Banac).

Marija udova Račić sačinila je oporuku četiri mjeseca prije svoje smrti, nakon tragedije koja je zadesila njenu obitelj . Oporuku je proglasio Kotarski sud civ. u Trstu 3.01.1920.godine dok su ostavinske rasprave provedene znatno kasnije.

Nakon smrti Marije udove Račić u Dubrovniku je stavljena i osmrtnica (ne zna se tko je sastavio ali se može pretpostaviti da je to učinjeno po uputama Boža Banca) u kojoj je naznačeno da je sahranjena u Tstu 31.prosinca 1919.godine i to privremeno "gdje će počivati dok je ne prenesu u Cavtat-Dubrovnik, u obiteljski grob." Na toj osmrtnici su kao ožalošćeni navedeni njen zet Božo Banac, Ana Tironi kao unuka (što nije bila već je bila nećakinja Iva i Marije Račić) i kap.Vice dr.Miljan kao unuk (što također on nije bio). U oporuci Marije udove Račić navedeno je "Vici Miljanu ostavljam sve što se srebra, pokućstva i domaće spreme nagje o mojoj smrti u kući, gdje stanujem" dok je Ani Tironi (supruga dr.Miše Kolina) oporukom ostavila "Zlato, biser i drago kamenje".

Ostavinska rasprava iza pokojnog Iva Račiča dovršena je tek 18.03.1927.godine u Trstu, a nakon toga su se mogle provesti i ostavinske rasprave iza Marije udove Račić, tako da je za nekretnine u Trstu ostavinska rasprava dovršena 25.01.1928.godine, a za nekretnine u našoj državi dovršena je 13.11.1930.godine.

Marija udova Račić odredila je sudbinu svoje imovine na način da je prvenstveno odredila da rješava "...svake kmetske veze kmetove i polovnike moga očinstva Plat-Župa, i neka budu njihove zemlje proste i slobodne ", a potom je dio svoje imovine ostavila dijelu rodbine i osobama koje su o njoj brinule. Kuću u Cavtatu i trgovačku tvrtku ostavila je svom zetu Božu Bancu.

Marija udova Račić oporukom je odredila da baštinik od imovine sagradi grob s kapelom na groblju u Cavtatu u kojem će počivati njen muž, djeca i ona. To je i učinjeno te je Ivan Meštrović, koji je bio blisku prijatelj obitelji Račić, sagradio mauzolej u Cavtatu. Tako su 14.10.2022.godine preneseni posmrtni ostaci obitelji Račić u Meštrovićev mauzolej u Cavtatu.

Marija udova Račić određuje općim baštinikom "...POMORSKO TRGOVAČKU AKADEMIJU KOJA ĆE SE USTANOVITI U DUBROVNIKU, I NOSITI ĆE IME MOGA MUŽA, IVA RAČIĆA, NA NJEGOVU USPOMENU ". U pogledu akademije koja se ima ustanoviti ona određuje slijedeće :

"Akademiju će moći pohađati i žensko.

U pogledu akademije njene ustanove, njenog statuta, početka djelovanja, financiranja, programa i mjesta na komu će biti smještena, čuti će se mišljenje strukovnjaka, a odlučan ĺe biti o svemu izrijek moga oporučnog izvršitelja i administratora i što on odredi.

Želim da se akademija smjesti u mojoj kući na Pločama.

Ako bi radi prilika moja ustanova, kako je sada zamišljam trebala preinaku, izvršit će se prema izrijeku moga oporučnog izvršitelja i administratora, komu su najbolje poznate moje misli i želje i svrha za koju sve činim.

Akademija  će imati svoga kuratora, a njegova će zadaća biti određena u statutu škole.

Prvim kuratorom imenujem moga oporučnog izvršitelja a on će imenovati svoga nasljednika i tako unaprijed svaki svoga. Kurator će imati na srcu interes i napredak moje ustanove za dobro našega naroda, pa zato neka bude imenovan uvijek čovjek, koji će imati dobru volju da koristi narodu putem moje ustanove.

Nagrada će mu biti 10.000.-(desettisuća) franaka na godinu i platit će mu se efektivni troškovi.

Akademija bi se uglavnom izdržavala od dobiti kapitala uloženog u moru. Kad bi bilo korisno po moju ustanovu, prodat će se isto tako i kuće i zemljište u Trstu i drugovdje.

Imadu li se karati ili kuće prodati ili u opće moje biće realizovati i drukčije uložiti, o tomu će odlučivati moj oporučni izvršitelj i administrator. Moj će oporučni izvršitelj stupiti u posjed cijele moje imovine i vladati će njome kako oporučni izvršitelj, dok zakon to predviđa, a iza toga će vladati kako administrator.

Oporučni izvršitelj i administrator će isključivo po svome sudu i uviđavnosti vladati mojom imovinom, realizovat  je i na novo ulagati, a u to se neće uplitati nikakva vlast.

Imenujem oporučnim izvršiteljem i administratorom moje imovine dra.Mišu Kolina, koji će ujedno biti i prvi kurator moje ustanove ".

Ostaviteljica također oporukom određuje:

"Ako dohoci budu dotjecali određujem da se ustanovi 4 do 12 štipendija za siromašne đake iz Plata (Župa) i iz Cavtata, koji će pohađati školu moga muža.

Broj i iznos štipendija utanačivat će kurator akademije i on će ih razdavati među natjecatelje , dvije trećine među muške, jednu trećinu među ženske ".

Kako se iz teksta oporuke može zaključiti ostaviteljica je htjela ostvariti san svoga supruga, da se od njihove imovine ustanovi u Dubrovniku Pomorsko-trgovačka akademija koja će nositi njegovo ime. Kako je u to vrijeme u Dubrovniku postojala Pomorska škola (srednja) vjerojatno je da ostaviteljica nije mislila na osnivanje još jedne škole istog ranga već je sigurno njena namjera bila u pravcu osnivanja jedne visokoškolske ustanove pomorsko trgovačkog smjera.

Značajno je primijetiti da je te, davne 1919.godine ostaviteljica željela da Akademiju pohađaju i žene a također i da se jedna trećina stipendija daje ženama. Takva odredba privukla bi pažnju i danas .

Imenujući za izvršitelja oporuke dr.Mišu Kolina Marija udova Račić je očito izabrala osobu u koju je imala neograničeno povjerenje, vjerujući da će sve ono što je zamislila ostvariti na najbolji mogući način. Samo osobi u koju je zaista vjerovala mogla je dati neograničena ovlaštenja u upravljanju ogromnom imovinom. Još prije Drugog svjetskog rata u brojnim napisima koji su se odnosili na upravljanje Zakladom i rad dr.Miše Kolina naglašavalo se da je ona to učinila vjerujući u čovjeka ali da to sigurno " ne bi učinila i po drugi put kada bi kojim slučajem uskrsnula od mrtvih i vidjela da je imovina zaklade još uvijek u rukama izvršitelja oporuke, a da je san njen i njenog muža još uvijek na papiru ".("Hrvatski dnevnik" od 28.07.1940.g.)

O dr. Miši Kolinu iskazivana su već prvih godina iz smrti pok.Marije udove Račić i drugačija mišljenja. Tako se već 1922.godine navodi:

„Koliko mi je poznato (a mislim i još nekim drugima), umro je pokojni Ivo Račić naglo u Zagrebu negdje u proljeću god. 1919. [1918.] Njegova oporuka je nekako misterijozno izčeznula. Njegova je ideja bila da se od njegove imovine ustanovi u Dubrovniku 'pomorsko-trgovačka akademija' s njegovim imenom, a pošto su iza njega umrli u Rimu od španjolske groznice oboje njegove djece Marija i Edy, to je pokojna udova ostala baštinicom cijele imovine. Pokojni Ivo Račić nije baš volio današnjeg eksekutora, a još manje njegov sin Edy, ali je zato pokojnici on bio sve i ona mu je nametnula tu težku dužnost, koju on kako se vidi uz najbolju volju nije mogao do danas privesti svrsi. Interesantno je u toj stvari to da je tek pokojnica morala izvršiti pokojnikovu volju, kojoj je on još za svog života bio inicijator i koju nije u zadnje dane svoga života onako 'iz neba pa u rebra' zamislio. Mislimo, da bi se želja pokojnikova i pokojničina mogla već jenom izvršiti i to uz kontrolu javnosti i naših nadležnih vlasti, pogotovo kad se znade da se razne nepokretnine dadu unovčiti u zdravoj valuti, koja bi i te kako mogla poslužiti realiziranju ovog bogatog i patriotskog legata. Naše vlasti i javnost imadu sada svoju riječ!” (Mercator,Pomorska i trgovačka akademija u Dubrovniku i oporuka pok.Marije ud.Račić, Jug.pomorac, god.II,br.3,(1.II.1922.)Zagreb, 1922,str.5-6)

Naravno, ovakva neograničena ovlaštenja dovela su izvršitelja oporuke u situaciju da je s imovinom mogao raditi gotovo što je htio. To se kasnije pokazalo pogubnim kako za samu imovinu tako i za ostvarenje želja oporučiteljice.