Uvod · MAUZOLEJ OBITELJI RAČIĆ

 Detalj iz Mauzoleja

Marija udova Račić sastavljajući svoju oporuku nakon tragičnih događaja u obitelji, 27.kolovoza 1919.godine, utvrđuje: „Moj će baštinik sagraditi na crkvenom  grobištu u Cavtatu grob sa kapelom, u komu će počivati moj muž, naša djeca i ja.“

 

Postupajući po volji ostaviteljice Marije udove Račić, izvršitelj oporuke dr.Miše Kolin poduzimao je niz radnji kako bi se izgradio Mauzolej u Cavtatu u koji će se onda prenijeti posmrtni ostaci obitelji Račić. Tako je angažirao Ivana Meštrovića, koji je bio prijatelja obitelji Račić, i koji je sagradio Mauzolej u dvije godine (od 1020. do kraja 1922.godine) u sredini groblja na brežuljku iznad Cavtata, a posvećen je Gospi od Anđela. Pripremu je Meštrović započeo još za života Marije udove Račić (postojalo je obećanje pok.Mariji Banac da će izraditi nadgrobni spomenik), a tijekom vremena gradnje za cijelo vrijeme postojao je dogovor Boža Banca i dr.Miše Kolina i Ivana Meštrovića oko detalja.

Grobna kapela Račićevih jedinstveni je spoj arhitekture i plastike; prepun simbolike, ikonografski zanimljiv s gledišta kršćanstva, ali i zbog osobnog iskustva autora i njegovih osjećaja prema konkretnim ljudima. Jer iza svega je dirljivo prijateljstvo autora s Marijom Banac i njegovo suosjećanje s tragičnom sudbinom svih članova obitelji koji su skončali u nepune dvije godine.3 S kojeg god motrišta pisali o grobnici, bilo stilskog bilo ikonografskog, ona je bogat i nepresušan izvor, vrelo povijesne tradicije koju Meštrović na originalan način spaja sa suvremenim duhom dvadesetih godina 20. stoljeća.

Cavtatski mauzolej prvo je Meštrovićevo izvedeno arhitektonsko djelo. Premda prvo, zuzetno je uspjelo i mnogi ga teoretičari smatraju fascinantnim spojem arhitekture i skulpture.

Meštrović je za cavtatski mauzolej dobio svjetsko priznanje – Veliku nagradu (Grand Prix) na Međunarodnoj izložbi moderne industrijske i dekorativne umjetnosti (Exposition Internationale des Arts Decoratifs et Industriels Modernes) u Parizu 1925.godine.

Meštrović je u cavtatskom mauzoleju spojio svoj kiparski i graditeljski talent i stvorio  o osebujnu arhitektonskoskulptorsku cjelinu."

 

................

"Meštrovićeva potreba da ama baš sve u ovom projektu oblikuje, dizajnira, eksplicitna je na brončanom zvonu. Iako je zvono zbog svoga položaja (visi u otvorenoj lanterni kupole) nedostupno oku posjetitelja, ukrašeno je s tri reljefa (“Navještenje”, “Oplakivanje”,“Uskrsnuće”) i natpisom “SAZNAJ TAJNU LJUBAVI, RIJEŠIT ĆEŠ TAJNU SMRTI I VJEROVAT DA JE ŽIVOT VJEČAN”. Izborom scena na reljefu istaknuta su tri najvažnija trenutka u kršćanskoj ikonografiji, a natpis na zvonu Meštrovićeva je osobna poruka, intimna misao koja sažima cijeli njegov religiozno-intimni stav. Poruka je ključ za razumijevanje, iščitavanje cijelog projekta grobne kapele u koju je Meštrović ugradio svoju intimu kao i zaista duboku religioznost."

(Lida Roje Depolo, HAZU-GLIPOTEKA, Zagreb 2008., izložba:Gospa od anđela-Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, Katalog)

Ivan Meštrović središnji je lik priče o grobnoj kapeli obitelji Račić. Započinje 1912. godinom kada se Meštrovićev život i stvaralaštvo počinje isprepletati sa životima Marije Račić, udane Banac i Ružene Zatkove, udane Kvoščinski (Khvoshinsky), dok se vrijeme gradnje objekta vezuje uz raskid braka s Ružom Meštrović, rođenom Klein i poznanstvo s Olgom Kesterčanek, njegovom budućom drugom suprugom.

Pobuđeno maštom i snagom poruke na zvonu, proizvoljno se tumačilo, a ujedno i sumnjalo u istinitost čitanja profane i sakralne simbolike unutrašnjosti grobnice, sve do trenutka objave Meštrovićevih najintimnijih osjećaja i doživljaja u romanu Vatra i opekline.

Zaista, ta je knjiga uvodno i zadano štivo za razumijevanje ovoga zdanja.

…….

Ivo je Račić sa suprugom Marom živio u Trstu. Marija se kao posve mlada djevojka zaljubila u mladog časnika – stranca. Njezini su se roditelji, kojima je bila izuzetno privržena, toj ljubavi protivili. Njoj je, u takvim okolnostima, započeo udvarati Božo Banac, sin Ivina suradnika Bože Banca iz Dubrovnika, te je zaprosio.

Marija Račić pristala je na brak u kojem nije bila sretna, a njezina je nesreća bila tim veća što nije imala djece. Božo Banac upravljao je, kao dioničar društva, uredom njezina oca. Uglavnom su živjeli u Londonu i Parizu, dok su ljeta provodili na francuskoj i talijanskoj rivijeri družeći se s ljudima iz kulturnoga i političkog miljea Marijin jedini brat, Edi, radio je kao pomoćnik u očevu uredu u Londonu. Krajem Prvoga svjetskoga rata trebao se vjenčati u Rimu sa svojom odabranicom, Talijankom.

(Ljiljana Čerina, HAZU-GLIPOTEKA, Zagreb 2008., izložba:Gospa od anđela-Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, Katalog)

I tako 14.listopada 1922.godine svečano su preneseni posmrtni ostaci tragično preminule obitelji Račić u izgrađeni Meštrovićev mauzolej u Cavtatu.

Marija Banac r.Račić

(Meštrović, London 1915)